Seks kao politika gradi put u totalitarizam

Ni Orwell nije predvidio neviđeni pederski govor mržnje

Ne mogu ne obilježiti splitski peder prajd, ustvari marš.Nego di je Ante Tomić, nisam ga zamijetio, a ni ostale „intelektualce“ Tomićeva  tipa? Što su ostavili jadne pedere same prajdati, po suncu unutar ovoga globalnog zatopljenja, na buri, bez vitra što je već tamo puvalo ne puvalo? Nije došao ministar „britva“, nema Pusićke ni brace… Zar se sad srami pedera, pa nije ona bila na cekaju. A di je bila Mirelica, predsjednica nove luft balon stranke?     

Na svakoga šetača prajdera po jedan do dva, tri policajca, nešto oklopljenih k'o kornjače, a po prvi puta specijalno vozilo koje sve, baš sve, snima prati, vidi – čisto orwellovsko svevideće oko, telekran, kako je iz medija javljeno. Koliko šesto policajaca koji čuvaju dvjesto sudionika marša, koristi energije, čiste koliko prljave? Koliko milijuna kuna je koštala zaštita, koliko se kuća uništenih u nedavnim poplavama za taj novac moglo obnoviti? Kratko, izim to malo homića i homica, na Rivu stigao i striček Orwell, ustvari nešto što je debelo nadmašilo njegove crne snove. Ako vam već komunizam, fašizam, nacizam, korijenski tako, genetski tako, redoslijedom tako, sve učeći jedan od drugoga, ne mogu donijeti pravi i potpuni totalitarizam, nadaju se, donijet će ga pederi. Vjesnici totalnoga totalitarizma s kraja svijeta. Doista, zašto splitski pederi nisu išli solidarno marširati u Gunju? Uzmu dugine zastave, uz pratnju policije, jedan auto, dva tri autobusa, pa u Gunju. Dođu, razviju zastave, a duga ih po žezi iz još zaostale kalne vode i sama prati, pa – čisti. Dan, dva tri. Malo morgen, ne bi se patili – oni bi samo uživali.

Tjedan kasnije zamarširalisu po Zagrebu, valjda trinaesti jubilarni puta. Ni ovi puno masovniji nisu uvažavali trenutačnu potrebu sasvim konkretnoga aktivizma na čišćenju blata, gliba, lešina, uništenoga namještaja… u Cvelferiji (Županjska Posavina). Podali bi se i komarcima, moguće je i to neka uživancija, neki seks. Mogli su se ugledati na srpske homo ovo i ono: oni su otkazali marš zbog poplave, ali nisu. Sa žaljenjem moram ustvrditi kako su srpski pederi bolji, „duševniji“, solidarniji, manje im toga u duši. Finale zg-homo marša, ustvari Tjedna mržnje (Orwell, Osamdeset i četvrta) od Splita do Zagreba, bila je dodjela političke vrhuške peder-partije (pokreta?) dviju nagrada: homofobu godine i homofrendu  godine.

Novozbor mržnje

Ovo je tipičan primjer orwellijanskoga političkoga novogovora – nove složenice i kovanice piši, stare riječi briši – ali i način kako pederski pokret, navodno „politički korektno“, mrzi neistomišljenike do srži. Dodijeliti nekome „nagradu“, „titulu“ „homofoba godine“, uopće se usuditi takvo što i pomisliti, kamo li provesti, iskazivanje je mržnje spram drugačijih u idealnotipskom, „čistom“ obliku. Mržnja je to u stopostotnoj koncentraciju koja, kao i čisti alkohol – ubija. Ako ne odmah, onda nešto kasnije. Proglasiti nekoga, ovoga puta Željku Markić, „opasnom bolesnicom“, „mrziteljicom“, „luđakinjom“…, jer sve to i još puno sličnoga znači „fob“ i „fobija“ meni se čini nevjerojatnim, ali upozoravajućim događajem. Nevjerojatno je kako je širenje mržnje spram različitih homoseksualcima i inim seksualcima, ubuduće sigurno i pedofilima, koristim „ljudsko pravo“ predviđanja budućnosti seksa, dopušteno i navodno društveno prihvatljivo, te kako društvo (i ovu) mržnju mirno guta i podnosi. Osobito zanimljivom mi se nadaje činjenica da je u takvom ozračju mržnje, s druge „ljubavne“ strane Mirela Holy mrtva hladna primila nagradu „homofrendice“. Mrzi li i ona Markićku istim intenzitetom kao i ova peder-partija i bratija. Šutnja i primanje nagrade „u društvu“ čiste mržnje odgovara mi: DA.

No mogao sam ovaj Tjedan mržnje apsolvirati s ovih nekoliko rečenica. Ljudi se diljem Zemljice razlikuju po svemu, na ekvatoru su neki još uvijek goli, Eskimi su zabundani u medu, tuljana, onda tih rasa, klasa, religija, nacija, jezika, kultura, tradicija, prakticiranja seksa, „figura“ i ostaloga… Nikako ih svesti na zajednički nazivnik, pokušalo se s totalitarizmom na „bazi“ klase, pokušalo s rasom, čistom silom i sl., pa nije uspjelo: sve i svašta ih dijeli – osim seksa. To je taj zajednički nazivnik. Pretvori li se zatim seks u politiku, izvuče iz intime i obitelji na ulice, položen je kamen temeljac za globalni totalitarizam. Zasad su udarni odred politički i marširajući homoseksualci, možda oni i pobjede, a moguće je, i vjerojatnije, kako će i oni jednom biti žrtvovani. Kako bilo trenutačno pridonose tzv. „održivom razvoju“ ne sudjelujući u uvećavanju svjetske populacije, pa i zato njihov broj treba povećati, smatraju planeri. Na koncu zamisliv je pravi globalni rat različitih seksualnih „orijentacija“, u njemu ne bi bilo neutralnih, a žrtve bi se brojile u milijardama pa bi razvoj bivao sve „održiviji“ i „održiviji“, a mnoga, ako ne i sva, uključivo i seksualna, „prava na različitost“ bi otpala. Pokazalo bi se ono isto, fundamentalno, naime kako je rat mjerilo svih stvari, a čak i seks mu je samo jedna od ideologija kojima se on, putujući kroz povijest, služio.   

Mato Dretvić Filakov