Hollywoodska okultna kontrola uma

Tvrde kako su oni izdanci superiorne vrste posjeduju sposobnost preživljavanja za razliku od manje sretnih smrtnika

Austrijski redatelj i scenarist Fritz Lang, legenda njemačkog ekspresionizma, uložio je golemi trud u produkciju kultnog filma Metropolis. Film je produciran u Njemačkoj u doba Weimarske republike i s prikazivanjem je započeo 1927. godine. Scenarij za film Fritz je napisao zajedno sa suprugom, a bio je izuzetno kompleksan pošto radnja filma govori o budućnosti nakon sto godina – u 2026. godini. Fritzov nijemi klasik ne samo da se smatra jednim od prvih filmova znanstvene fantastike već se s razlogom smatra i jednim od najboljih filmova svih vremena. Radnja filma odvija se u futurističkom gradu Metropolisu u kojemu je društvo podijeljeno na dva stališa: na onaj koji radi cijeli dan i onaj koji vlada i „razmišlja“ te se cijeli dan zabavlja. Industrijski kompleks u kojemu pod apsolutnom kontrolom živi i radi porobljeni stališ u jednoj sceni se uspoređuje s krvožednim semitskim bogom Molohom kojemu su se žrtvovala djeca.

Na čelu povlaštenog stališa nalazi se industrijalac Joh Fredersen koji je okultno povezan s gnostičkim bogom Demijurgom. No njegov sin Freder zaljubio se u časnu djevojku Mariju iz porobljenog stališa (ime Marija kao ni njezina svetost nije slučajna). Kako bi spriječio tu ljubav Fredersenov „ludi“ znanstvenik Rotwang izmišlja robota kojeg maskira u Mariju kako bi izazvao sukobe i konfuzije kod porobljenog stališa. Lažna Marija (mehanički robot) postala je razuzdana plesačica u noćnom klubu (podsjeća na bludnicu iz Otkrivenja), dok je prava Marija uhićena i zatvorena. Ova priča završava ipak „sretno“ jer se na kraju Federsen i radnički stališ odluče na dijalog…

U ovom izvrsnom filmu kojemu je distributer, uz njemački Universum Film A. G., nezaobilazno bio i hollywoodski Paramount Pictures ne fasciniraju samo specijalni efekti s obzirom na tehnologiju u vremenu snimanja, vizualni stil, epski dizajn grada već „zahtjevna i ambiciozna simbolična priča“. Radnja filma je „proročka“, ona je vjerni prikaz današnjeg posthumanog doba, transhumanizma, hedonizma i kontrole uma u Novom svjetskom poretku. Ona je na vjernom tragu nauka eugeničkog društva koje je osnovala Rockefeller Fondation (Zaklada Rockefeller). John David Rockefeller Jr., Andrew Carnegie i još neki super-rasni eugenici prihvaćajući ideju maltuzijanstva u obliku „društvenog darvinizma“ opravdavali su svoje nagomilano bogatstvo. Tvrdili su kako je to božanski dokaz da oni kao izdanci superiorne vrste posjeduju sposobnost preživljavanja za razliku od manje sretnih smrtnika, što je praktički teorija eugenike „preživljavanja najsposobnijih“. Budući da su obični smrtnici, ljudski korov, za nadrasu eugenika samo evolutivne životinje postavlja se i pitanje: kada će se u skoroj budućnosti izvršiti „higijensko“ čišćenje suvišnih i slabih „beskorisnih izjelica“?

Zaklada Rockefeller imala je presudnu ulogu u poticanju i financiranju njemačke eugenike preko svog ureda u Parizu, počevši od 1922. godine pa sve do Drugog svjetskog rata. Ne samo da je donirala 410.000 dolara njemačkim znanstvenicima s područja eugenike već je 1926. godine (upravo u vrijeme snimanja filma Metropolis) i uložila impresivnu svotu novca u poznati berlinski Institut za psihijatriju Kaiser Wilhelm. U „sretnom završetku“ ovog filma jasno se može dokučiti poruka. Nakon što se nad radničkim staležom, tim „ljudskim korovom“, dajući mu „životne mrvice“, izvrši disocijacija svijesti i kontrola uma on će dragovoljno prihvaćati svoj ropski status u društvu. Film Metropolis inspirirao je mnoge kasnije ZF filmove (Istrebljivač, Ratovi zvijezda itd.) koji imaju istu poruku: prikazati običnu ljudsku vrstu ništavnom, slabom, intelektualno zaostalom tako da i nije neka velika šteta ako mora biti istrijebljena, i super nadmoćno besmrtno biće „vanzemaljaca“ kao spoj eugenike, kibernetike i biotehnologije.

Filmove znanstvene fantastike, koji mahom nastaju u holivudskoj distribuciji i produkciji, možemo podijeliti u nekoliko grupa. Izdvojimo bar neke grupe. Jedna grupa je o već spomenutim „vanzemaljcima“, u kojima se nerijetko miješa ljudski DNK s tuđim entitetom kako bi se dobilo biće nadnaravnih sposobnosti. Duga grupa su magijski filmovi (Harry Potter) kojima obično sposobnost čarobnjaštva ovisi o krvnoj liniji i genetici (eugenici). Treća vrsta filmova će nas podsjetiti na „nepravedno“ palog anđela Lucifera koji radi dobra djela i spašava čovječanstvo (Batman, Supermen, Spidermen). Sustavom neurozne i subliminalne kontrole uma ova vrsta filma nerijetko proizvodi niz „patoloških luđaka“ koji se poistovjećuju sa glavnim junacima ili njihovim protivnicima. Očevidan primjer je američki student neurologije, James Holmes koji se poistovjetio s Batmanovim neprijateljem Jokerom. U naravi vrlo stidljiv mladić, obojio je kosu u crveno kao Joker, naoružao se do zuba, te uletio u predgrađu Denvera u gradiću Aurora na premjeru ponoćne projekcije najnovijeg serijala o Batmanu. Bez ijedne izgovorene riječi bacio je suzavac i počeo pucati po publici. Nakon što je usmrtio dvanaest osoba, a pedeset i osam ranio, mirno je išetao iz kinodvorane i predao se policiji…

Četvrta grupa će nas odvesti u svijet vampira, vilenjaka, hobita, orkova, patuljaka i drugih čudnih stvorenja iz još čudnovatijih magijskih zemalja gdje će gledatelj nesvjesno odlutati u demonski svijet onostranosti.Svi oni imaju istu zadaću: demonskom inspiracijom stvoriti okultnu projekciju unutar ljudskih umova kako bi čovjek odbacio Boga kao jedinog stvoritelja svijeta i dragovoljno svoju dušu prepustio „Velikom oku“. Upravo iz tog razloga ne prolazi niti jedan veliki katolički blagdan, poglavito Božić, Uskrs i Svi Sveti, da sve TV-kuće, bilo nacionalne ili komercijalne, ne „bombardiraju“ filmovima „o onome svijetu“ prostodušni katolički puk. A taj puk halapljivo „guta“ te filmove i prepušta đavlu svoj um.

Kao što je „dobar dečko“ Harry Potter kod mlađih uzrasta prouzročio golemi interes za vještičarenje, čarobnjaštvo i magiju, tako su primjerice TV serije The Medium (Medij) i Ghost Whisperer (Šaptačica duhovima) izazvale nezapamćeno zanimanje za spiritizam. Vrhunac đavolje opsjene u kinematografiji dogodio se s filmom The Twilight Saga (Sumrak saga) koji je 2008. godine lansirala na tržište Litle, Brown and Company. Film prikazuje veliku ljubavnu „srcedrapajuću“  priču između zgodnog vampira Edwarda Cullena i sedamnaestogodišnje djevojke Belli Swan. Edward je poseban vampir, iako kao i svaki vampir ima okultne moći, čita misli i levitira, on je „vegetarijanac“ jer ne pije ljudsku krv, nego samo životinjsku. On je junak koji spašava djevojku od drugih vampira koji žude za njenom krvlju. Film Sumrak saga je po cijelom svijetu izazvao grozničavo oduševljenja među milijunima lakovjernih obožavatelja. Da taj film nipošto nije bezopasna razbibriga vidljivo je što je prouzročio eksplozivno zanimanje tinejdžera za pravi vampirizam. Cilj „crnih vračeva“ je postignut, okultni vampirizam iskočio je iz kovčega.

Posebice su članovi američke vampirske supkulture došli na svoje! Najbezdušnije holivudsko „zavođenje“ je program kontrole uma na ciljanu dječju populaciju. J. Edgar Hoover je poglavito preko Walt Disney Co., danas drugog medijskog diva u SAD-u, preoblikovao dječji mozak znajući da su djeca svojom nevinošću i zainteresiranošću podložna svim vidovima sugestija i zavođenja. Nakon prvog dugometražnog Disneyeva filma Snjeguljica (1937.), o kojemu bi se također moglo puno prozboriti glede preoblikovanja dječjeg uma, zasigurno film Čarobnjak iz Oza (1939.) možemo smatrati „oglednim primjerkom“ za svu kasniju manipulaciju nad djecom. Čarobnjak iz Oza je napravljen pod utjecajem teozofije, vrlo bitne grane ezoterijske pseudoznanosti uz istaknut okultizam. To i nije slučajno ako znamo da je pisac knjige Frank Baun (1856.-1919.) bio aktivni član Teozofskog društva okultistice Helene P. Blavatsky. Danas filmovi preoblikovanja dječjeg uma ispadaju kao na traci, a djeca više niti ne znaju „što bi sa sobom“ bez tih filmova.

Film Čarobnjak iz Oza prati dvanaestogodišnju Dorothy Gale koja živi u Kanzasu a sanjari o nekom ljepšem mjestu, „negdje iznad duge“. Nakon što ju tijekom uragana udari prozor i ona padne u nesvijest sanja kako sa svojim psom Totom i kućom završava u čarobnoj zemlji. Cijela daljnja priča je prepuna simbolike. Cesta žutih ciglica je alegorija o putu duše ka iluminaciji, odnosno prosvjetljenju. Bespogovorno hodanje tom cestom u obliku spirale (spirala u okultnoj simbolici označava osobni razvoj duše od materije ka duhovnosti) bez obzira na opasnosti simbolizira odvažnost i hrabrost pri kontroli uma. Strašilo, Limeni i Lav s njihove tri mane ukazuju na najbitnije vrline koje su potrebne kod iluminatnih inicijacija: mudrost (mozak), srce (volja) i hrabrost. Čarobnjak je prikazivan kao okrutan i bezobziran i nimalo mudar. Teozofsko učenje upravo tako manifestira pravoga Boga, samo kao simbol vladajućih religija kako bi pučanstvo držali u konstantnom strahu, neznanju i spiritualnom mraku. Posljednja scena filma prikazuje kako Dorothy zbog hvatanja Tota propušta let balonom. Balon simbolizira institucionaliziranu religiju i put prema tradicionalnom Bogu kojeg Dorothy propušta radi potrage za vlastitim unutarnjim „Ja“. Ovo je tipično podučavanje teozofa: slijediti unutarnje „Ja“ jer to je najbolji put prema višim duhovnostima. Osim mnogih „prikrivenih“ poruka koje je film ostavio u dječjoj svijesti dogodio se i jedan fenomen. Poslije gledanja filma tisuće djece diljem svijeta su stekli posebne (programirane) odnose sa svojim kućnim ljubimcima (kao Dorothy i Toto). Traume su se događale nakon smrti kućnih ljubimaca. Ranjena djeca postajala su još prikladnije mete za daljnje zavođenje i programiranje. (Ratko Martinović: Okultni Hollywood, http://www.4dportal.com)

Još je nešto zajedničko svim ZF filmovima koji izlaze iz „holivudske kuhinje“ pored toga što poluče uspjeh tipičnog blockbustera. Svijet od istrebljenja vanzemaljaca spašavaju isključivo Amerikanci. Jedan od tipičnih propagandnih filmova je Indepedence day (Dan nezavisnosti). Kao baš slučajno, odlučni boj Amerikanaca protiv vanzemaljaca događa se 4. srpnja na Dan nezavisnosti. Četvrti srpnja tako postaje Dan nezavisnosti cijeloga svijeta. Gledatelji su ushićeni, oni vjeruju kako jedino SAD mogu spasiti svijet, kako trebaju biti ponosni na svoju „slobodu“, svoju državu , svoje vođe… Nije stvar u tome što je prosječni Amerikanac već duboko uronio u stanje „potpune programacije svijesti“, što ne može više niti shvatiti da živi u despotsko-magijskoj državi „perača mozgova“, odnosno da je postao beznačajan kontrolirani broj, već što je hoollywoodska zaraza amerikanizma zahvatila cijeli svijet.

Datum 4. srpnja, koji se učestalo plasira u Hollywoodu kao dan kada se spašava svijet, usko je povezan s okultizmom i magijom drevnog Egipata. Sam datum 4. srpnja, dan SAD-a znan kao Dan nezavisnosti, govori o SAD-u kao produktu magijske škole oslonjene na zvijezdu Sirijus, jer to je dan u kalendaru kad je Sunce u konjunkciji sa Sirijusom. U loži Benjamina Franklina u Philadelphiji mogu se na stropu posebne egipatske sobe unutar lože vidjeti slike pentagrama iza kojih je plamen što simbolizira upravo konjunkciju Sunca i Sirijusa. Tako je na dan Sirijusa, 4. srpnja, položen i označen kamen temeljac za Toranjjednog svijeta, ali je i svečano otvorena kruna na Kipu Slobode, koji u biti predstavlja božicu Izidu, a koja je samo još jedna reprezentacija zvijezde Sirijus, da bi na dan masonskih loža 24. lipnja u denverskoj zračnoj luci bio otkriven lik Anubisa, egipatskog boga mrtvih, istog onog kojeg mladima promovira i u umove usađuje Lady Ga-Ga. kao i RTL-ov program za „djecu“ Kockica. (Marko Francišković: Predgovor knjige Masoni i okultisti M. Lojkića, Zagreb., 2011., str. 8.)

Hollywoodska industrija u propagandi okultnog došla je do krajnjeg ponora puta bez povratka. Teško bi bilo i nabrojati filmove u kojima slavi „kult đavla“, u kojima projicira svu moć najcrnje strane onostranosti. Dio tih filmova namjerno ostavlja dojam humoreske kako bi na taj način privukao publiku koja im još nije prepustila svoju dušu. Jedan od najvećih magova demonskih filmova s jezovitim scenama je sin francuskog Židova i ruske katolkinje Roman Polanski, pravim imenom Rajmund Roman Liebling.  Polanski je još u mladosti odbacio svaku tradicionalnu vjeru te se poput svoje supruge Sharon Tate deklarirao kao agnostik. Međutim, Polanski je vrlo rano iz agnosticizma duboko uronio u „umjetne privide“, demonski svijet opsjena, magije i okultizma (tako je utjecao i na svoju suprugu Sharon), što je svojim javno predstavljenim nastranim sklonostima, perverzijom i promiskuitetnim ponašanjem uporno i dokazivao.

U godini „klanjanja đavlu“,1968., Polanski je snimio svoj prvi holivudski film  Rosemaryna beba. Film je snimljen prema istoimenom romanu spisatelja Ire Levina u kojemu mlada žena iz Omahe u Nebrasci postaje magijskim čarolijama „zaručnica“ sotoni te zatrudni s incubom. Njen narcisoidni muž, u zamjenu za svoju karijeru i slavu, sudjeluje u tom paklenom planu i maternicu svoje žene poklanja vješticama i čarobnjacima. Polanski je za savjetnika prigodom snimanja tog filma uzeo osnivača Sotonske crkve Antona Szandora LaVeya, dok je glavna glumica (žrtva đavolje urote) Mia Farrow neodoljivo podsjećala na njegovu suprugu Sharon Tate. Filmska priča dolaska Antikrista možda je pomalo „romaneskna“, ali ona je sablasna. Mnogi demonolozi su tvrdili kako je Polanski načinio ugovor s đavlom, kojim će žrtvovati svoje najmilije za uspjeh filma (članovi sotonističke grupe Manson Family su 1968. godine izvršili obredno klanje nazočnih u Polanskovoj luksuznoj vili u Hollywoodu koji su te večeri utonuli posredstvom teških droga u magiju i seksualne orgije, među kojima je bila i Sharon Tate u osmom mjesecu trudnoće). Poanta filma Rosemaryna beba je stravična i zastrašujuća. Film završava tako da nevina žena, žrtva đavoljih podvala, s izrazitom ljubavlju i nježnošću na svome licu uzima u naručje svoje voljeno dijete, Antikrista.

Spoznajom kako je SAD nastao produktom magijske škole judeomasonstva te kako je Pentagon kao mentor Hollywooda umrežen magijskim i demonskim djelovanjima postaje sasvim jasna okultna nakana svih holivudskih znanstveno-fantastičnih filmova. Negdašnje tlapnje „Velikog oka“ uz medijsku pompu holivudskih „bioloških kibernetičara“ u eri Vodenjaka postale su prava opsesija. U završnoj fazi magijske tehnosfere procesom evolucije potrebito je još stvoriti besmrtno tijelo. Super stališ se nada kako će uz pomoć paklenih sila u doglednoj budućnosti postati „bogovi“, moćni poput tih vanzemaljaca, druidskih magova ili demona, a preostalo potrebno planetarno pučanstvo „ispranog mozga“ postat će njihovi „mehanički“ kiborzi.

Mladen Lojkić