PISMO POGINULOGA BRANITELJA

Kad odrasteš…

Dragi sine! Ti još nisi ni rođen bio, kada sam ja Domovine čuo krik, njen sirenski zov. Granate su već padale i po našem krovu, rušili se u ponor snovi, čežnje. Ginuli, umirali stari i mladi od ognja i mača osvajača, od topova kanonada na tlu hrvatskom. Već htjedoše preko praga nešega u moj, u tvoj dom. Ja sam znao, osjećao da ti ne ću moći ni znati u oči pogledati, ne budem li braniti znao ono, što nam je odavno Bog dragi dao: kutak mira i slobode, krišku kruha, gutljaj vode, ljubav, vjeru, zrno nade. I zato sam, sine mio, tada još ni mlad, ni star, i životom braniti htio naš hrvatski Vukovar.

Plakala je mati tvoja bježeći iz doma svog. Molila je rastužena da ne padnem usred boja, da i tebe čuva Bog. Sred podruma vlažna, mračna, kad je bitka ubitačna već do tvojih stigla vrata, u čas vjere, u čas nade, svjetlost dana ti si, sine, ugledao. Istog trena i tvoj tata, niti mlad, a niti star, mrtav pade. Braneći svoj Vukovar!

Dragi sine! O, kako bih sretan bio da sam tada tebe makar  zagrlio, začuo ti plač tvoj prvi! Znam, tvoj tata nije tebi ostavio niti blaga, ni dragulja, već samo, u lokvi krvi, čistu krunicu od zlata. Sad te tvoja mila mati u zipki slobode ljulja. Kad odrasteš, ti ćeš znati tu krunicu oko vrata cio život sačuvati. O, doznaš li, sine, ikad, gdje je grob tvog oca mila, ne daj suzi nikad, nikad da te peče, ražalosti, da se na tlo rodno truni! I ne plači! Niti ikad sudbu kuni što je pao otac tvoj, niti mlad, niti star – za Dom svoj! Za hrvatski Vukovar!

Donesi mu na grob cvijeća iz vrta svoga. I pouči unuke mi da sramota nije kad se za Dom bije, a nije ni tuga prevelika, već je sreća , to trebaju dobro znati, za dom svoj i život dati. A krunica oko vrata nek te sjeća, usred mira, usred rata da si i ti brat svog brata! S njome usni, s njom se budi i prijatelj sviju ljudi – kao Hrvat budi! 

Malkica Dugeč, Stuttgart, 24. 6. 2014.