Hrvatski Fokus

Je li imaginarni ilirizam bio austrijanština umotana u slavenske fraze?

 
 
Što mi danas znamo o kontroverznom Ljudevitu Gaju (1809.-1872.)? Što je bio više, preporoditelj, književnik ili tiskarski poduzetnik? Je li bio više neshvaćeni umnik ili prevarant? Više Austrijanac, Francuz, Rus, Jugoslaven ili Hrvat? Što reći o čovjeku koji je uporno molio cara Franju Josipa da mu dodijeli neki orden, što reći o čovjeku za čije ideje ne znamo čije su stvarno? Samim time, je li imaginarni ilirizam bio austrijanština umotana u slavenske fraze usmjerena borbi protiv mađarske hegemonije u Hrvatskoj, u kojoj je Karadžić trebao poslužiti Habsburgovcima u ulozi trojanskog konja, ili je Gaj od samog početka bio oruđe srpskog imperijalizma koji je isplanirano pokrenuo hrvatsku inteligenciju prema krajnjem cilju svoje politike, sjedinjenju južnih Slavena, ali ne u kraljevinu Iliriju, već u srpsko carstvo pod Karađorđevićima? Možda ima jednog i drugog, ali sve ukazuje na to da je Gajev osnovni poslodavac bila je britanska obavještajna služba!
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2014/07/gaj_02.jpg
Ljudevit Gaj
 
U Gajevoj donkihotariji ilirskih i slavjanskih utopija, Antun Gustav Matoš vidi vješala i piše „Jer Hrvatsku mi moju objesiše, / Ko lopova, dok njeno ime briše, / Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“Matoš ga smatra roditeljem onih naših političara, koji su pravili nagodbe a nemaju pojma o državnim financijama. „On je“, kaže Matoš, „preteča onih koje sarkastični Starčević naziva Slavoserbima“.„Slavoserbi, citira Matoš Starčevića, „ne znače toliko izvjesnu stranku našu ili tuđu, koliko sve mutikaše, praktičnjake, oportuniste, egoiste, filistre i bildungsfilistre, snobove i poluljude, što pod zvučnom frazom kriju moralnu golotinju i oskudicu svakog osvjedočenja…
 
Dr. Ante Starčević u raspravi Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu iz 1867. godine napisao je: "Gdje je uma, tu ja ne mogu ni pomisliti nego da će svatko radje pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, nego li uz ime Slavjansko, ime izmišljeno, ime pod kojim ne razumeva se drugo nego nevolja i sramota. Razumni Hervati su proti onih koji kažu da su Slavjani, Jugoslavjani, jer će i oni Hervatsku, ako bude prilike, dugome dati, kao što su je magjarolci dali Magjarom i Nemcem… Pazite ove ljude od nekada do danas, oni su vazda isti, vazda proti Hervatskoj, vazda okrinkani, da ih prostota nepozna. Dok su dovršili Ilirstvo, eto Slavstva, Jugoslavstva… Zamamljuju narod izmišljotinami, koje ako bi se izpunile, vergle bi se narodu glave; ti ljudi pripravljaju Hervatom očitu propast… Nevidite li, da nas hervatski Nehervati cepaju nemilie i na tanje, negoli su to učinili svi izvanjski nepriatelji Hervatske, sva stoleća, sve nesreće koje smo do danas preživeli?" .
 
Zanimljivo da je  Starčević u svom pisanju rabio korijenski pravopis s djelomično ekavskim dijalektom iako je bio Ličanin i ikavac. Činio je to iz prkosa pošto se Karadžić zalagao za ijekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba što su je na kraju, kako je već rečeno, prihvatili samo tzv. hrvatski vukovci. Starčević je jasno uvidio da će zlokobna zabluda slavističkih iliraca o jednom jeziku i jednom narodu Hrvata i Srba odvesti Hrvatsku u etničko istrebljenje. Stoga je on smatrao da hrvatski jezik mora biti sinteza hrvatskih narječja: štokavskog, čakavskog i kajkavskog, a Gajev dogovorni jezik smatrao je govedaraskim blejanjem, štekcanjem i hercanjem.
 
Da je Gaj bio mutikaša, oportunist i egoist, vrlo lako možemo utvrditi iz njegovog bogatog životopisa. Preporoditelj Ljudevit Gaj bio je i vlasnik tiskare u kojoj je od 1835. do1848. tiskao glasovitu Danicu. Budući da je smatrao kako svaki obrazovni Hrvat treba znati ćirilicu, još je 1837. godine tražio od austrijskih vlasti suglasnost za djelomično uvođenje ćirilice u svoje novine. Od austrijskih vlasti dobivao je golema sredstva za tiskanje službenih Narodnih novina i tiskanica, a napokon od kralja Ferdinanda i zlatni prsten za „književne zasluge“ pošto ga je austrijska politika smatrala oruđem protiv mađarskog hegemonizma. Gaj to i potvrđuje poslije 1848. godine kada postaje režimski čovjek Bachova apsolutizma.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2014/07/220px-Alexander_Konstantinovich_Benckendorff.jpg
Aleksandar Konstantinovič Benkendorf
 
Kamo je odlazio sav taj novac koji je dobivao predujmom teško je reći, ali Gaj ostaje dužan na sve strane i nikome od svojih dobavljača ne izmiruje račune. Zbog neplaćanja vjerovnicima izgubio je mnoge sudske sporove te traži pomoć diljem Europe. Rusija mu je bila česta postaja budući da sa šefom ruske tajne policije cara Nikole I., grofom Benkendorfom, tijesno surađuje od 1838. godine. Zbog pomoći Rusije obvezuje se Novine i Danicu tiskati i ćirilovskim pismenima iako su se tome protivile austrijske vlasti (broj Narodnih novina od 20. srpnja 1849. godine zaista je tiskan na ćirilici), a javno obećava da će Ćirilova azbuka i „stara slavenska vjeroispovijest“ postati u Iliriji općenitom.
 
Kad je Gaju Rusija okrenula leđa, nije se libio tražiti pomoć od razno raznih europskih panslavista, bolje reći kroatofoba. Opće poznata je njegova ucjena i iznuda od srpskog kneza Miloša Obrenovića na račun „spašavanja narodnog“ pokreta. Kada je bivši tajnik Matice hrvatske i prvi profesionalni hrvatski novinar Ivan Perkovac u javnosti obznanio sve Gajeve malverzacije, kao i dug prema vjerovnicima od oko 250 000 forinti, Gaj je Perkovića svojim vezama strpao u zatvor zbog klevete, a pritom proglasio stečaj svoje tiskare. Vještim manevrom Gaj dio vjerovnika ucjenjuje te vjerovnici osnivaju tvrtku Gaj i društvo, na čijem čelu su bila sedmorica Gajevih ljudi. Gaj tako i dalje ostaje na čelu svoje tvrtke, a nitko od vjerovnika nikada nije dobio niti forinte. Pošto su Gajeve prevare postupno otkrivane u društvu, čemu je puno pomogao slavni hrvatski ban Josip Jelačić, Gaj je u potpunosti diskreditiran te umire neomiljen i odbačen od hrvatskog naroda. ( Emil Čić: Fokus, 11. kolovoz 2006. i Ljudevit Gaj-Forum.hr , http://www.forum.hr/showthread.php?t=100186)
 
Ono što svakako treba raščistiti je pitanje udjela Hotela Lambert (Hotel Lambert je bio aristokratski masonski tabor poljske emigracije u razdoblju između 1833. i 1870., a ime je dobio prema pariškoj palači pročelnika te organizacije, kneza Adama Jerzyja Czartoryskog) i Gajevih iliraca u nastanku političkog plana poznatog kao Načertanije (Program spoljašne politike Srbije na koncu 1844. godine). Prve korake stvaranja jednog jezika za sve južne Slavene učinio je Gajev bliski suradnik Vjekoslav Babukić koji 1841. godine dolazi u Beograd kako bi se uskladila jezična reforma na izgradnji jezičnog jedinstva s osloncem na štokavski dijalekt. Ilirci su također bili jednako zainteresirani za izjednačavanje pisma, s naglaskom na ćirilicu, što je zastupao i tada vodeći hrvatski lingvist Ignjat Brlić.
 
Međutim, sasvim konkretni plan izgradnje Velike Srbije počeo je pregovorima tajnog agenta kneza Czartoryskog, Františeka Zacha, sa  Stjepanom Carom, specijalnim izaslanikom Ljudevita Gaja, uz nazočnost Ilije Garašanina, u Beogradu u veljači 1844. godine. Plan je bio da se na razvalinama Turskog Carstva osnuje jaka južnoslavenska država koja bi se znala oduprijeti utjecajima Austrije i Rusije, a čvrsto se sljubiti s Engleskom i Francuskom. Osim toga, buduća je država trebala biti izgrađena na temeljima srednjovjekovnog carstva cara Stefana Dušana i u njoj bi Kneževini Srbiji pripalo pravo prvenstva na ujedinjenju Južnih Slavena, dok je Bosna trebala biti sastavni dio Srbije. Na temelju dogovora (Zach-Car), čiji je plan pohrvaćeni Škot koji je za vrijeme Napoleonovih ratova prešao u Habsburšku službu, Albert Nugent, predstavio engleskoj ambasadi u Istanbulu, František Zach završio je pisanje svog Plana slavenske politike Srbije. Zachu su u pisanju pomogli njegov prijatelj Janko Šafarik, nećak uglednog slovačkog slaviste i velikog srbofila Janka Pavla Šafarika, koji je živio u Beogradu, Stefan Herković, direktor vojničkeakademije u Požarevcu, Gajev opunomoćenik i Garašaninov čovjek od povjerenja, te još neki hrvatski ilirci. Zanimljivo je da je Plan vlastoručno napisao Zach na srpskom jeziku, ćirilicom.
http://www.gimpoz.hr/repos/site_article/1354620515babukic22aaah.jpg
U skladu sa stavovima sporazuma sklopljenog sa Stjepanom Carem, poljski agent Zach u svom Planu predlaže stvaranje južnoslavenske države na temeljima Kneževine Srbije koja bi ubuduće zamijenila Tursku. On je s poštovanjem govorio o Gaju kao o čovjeku koji ne teži stvaranju kraljevine Ilirije, nego Srpskog Carstva pod vladavinom dinastije Karađorđevića, pošto Hrvati nisu nikada podupirali dinastiju Obrenovića. Ilirsko ime je samo maska za te ciljeve. Prvi korak bi bilo ujedinjenje Bosne sa Srbijom uz očuvanje religijske slobode tamošnjeg pučanstva. Zach je toj svojoj koncepciji ujedinjenja Bosne sa Kneževinom Srbijom veliku ulogu mislio povjeriti bosanskim franjevcima, jedinom bedemu hrvatstva u osmanlijskoj Bosni. Smatrao je da bi bilo nužno bosanske franjevce uputiti na djelovanje u Srbiji, kao i postaviti ih na nekoj beogradskoj gimnaziji kao učitelje latinskog jezika, a samim time bi preko franjevaca katolike iz Bosne približio Srbiji. Da bi plan uspio, Zach iznosi niz predradnji koje se moraju dogoditi: od financijske potpore Ljudevitu Gaju, izdavanja srpskih knjiga u Zagrebu u Matici ilirskoj, podjednakog korištenja latinskog i ćiriličnog pisma pod opravdanjem da su Srbi i Hrvati jedan narod i da govore jednim jezikom, pa sve do veličanja junačkih djela kneza Aleksandra Karađorđevića i sl.
 
Povjesnici do danas vode polemike kako je nastalo Načertanije? Nije sporno da ga je napisao srpski ministar unutarnjih poslova Ilija Garašanin i u rukopisu ga predao knezu Aleksandru Karađorđeviću krajem 1844. godine, ali isto tako da je Načertanije praktički preslika Plana agenta Hotela Lambert u Beogradu gdje su praktički samo pojedini južnoslavenski termini izbačeni ili zamijenjeni srpskim.
 
Tako npr. u Zachovom Planu stoji: „Nova južnoslavenska, srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije…“,dok u Garašeninom Načertanju: „Nova srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije…“ Dvojba je samo u idejnom tvorcu Načertanja. Je li Zachov Plan slavenske politike Srbijeplan masonskog bastiona Hotela Lambert, ili je pisan pod golemim utjecajem srpskog ministra, jer sumnja se da je František Zach bio na tajnom platnom popisu srpske vlade? Autor Načertanja je međutim znatno ograničio ulogu bosanskih franjevaca u sjedinjenju Bosne sa Srbijom koju im je Zach namijenio, ali svakako je indikativno da autor niti jednim pojmom ne spominje termin „Hrvat“,za razliku od ostalih naroda, npr. Bugara i Crnogoraca koji se u Načertanju spominju. (Piotr Zurek: Scinia slavonica 6, Nova interpretacija geneze Načertanija: Srbocentrizam Hotela Lambert i Hrvati, str. 629.- 648.).
 
Možda je Ljudevit Gaj u svom ranom političkom i kulturnom djelovanju imao dobre nakane, ali žeđ za slavom i novcem te tvrdokornost u jednoj iluzionističkoj samoubilačkoj ideji za budućnost Hrvatske, a koju nije mogao, a niti htio spoznati kao „tuđinac“, učinili su od njega jednog od najvećih hrvatskih herostrata. Njegovom zaslugom ne samo da je počeo jezični „križni put“hrvatskog naroda koji će završiti „Bleiburgom“u Novom Sadu 1954. godine, već i trajna srbizacija Hrvatske, politička, društvena i kulturološka. Njegovo „slavno“ ime i njegova bogata ilirska ostavština zvjezdanim su se usponom uzdignuli na pijedestal u obje zločinačke Jugoslavije, da bi ga se kao „parnjaka“ velikosrbinu Vuku Stefanoviću Karadžiću postavilo „na oltar“ jugoslavenske i hrvatske kulturne i jezične baštine.
 
Pitanje svih pitanja je znakovito! Ljudevita Gaja nakon mnogih spletki i prijevara te kada je i otkriveno da je ucjenjivao srpskog kneza Obrenovića da mu ovaj da novce za njegove potrebe, hrvatski ban Josip Jelačić ga je u potpunosti raskrinkao i razgolitio tako da je Gaj umro potpuno omrznut i zaboravljen od hrvatskog naroda. Njega je prezreo A. G. Matoš i dr. Ante Starčević! Zašto je odjednom „uskrisio“ kao hrvatski preporoditelj, nacionalni političar, ideolog i središnja ličnost „Hrvatskog“ narodnog preporoda? Uskrisio je uoči stvaranja Kraljevine SHS, u doba halucinacije hrvatskih zabludjelih političkih posrnulih duša koje su se oduševljavale sumanutim idejama južnoslavenstva, idejama kako su Hrvati i Srbi jedan narod. Očito da te ideje žive i dalje… 
 
Danas, ništa se nije izmijenilo u slobodnoj Hrvatskoj. Rijetki su hrvatski domoljubni povjesnici i književnici koji su spremni reći istinu o Gaju. Je li to samo zato što u Hrvatskoj i dalje južnoslavenski ideolozi, Slavoserbi, reciklirani komunisti, kozmopoliti i ostali podanici „Velikog oka“, čvrsto poput krpelja drže katedre hrvatskih sveučilišta? Gajeva ideja kraljevine Ilirije, odnosno Velike Srbije, još uvijek je itekako aktualna, danas pod imenom Zapadnog Balkana ili „regiona“ u sastavu Europske unije.
 
A hrvatski jezik? Pa u zadnjih par godina nastala je orkestralna invazija srbizama na hrvatski jezik. Da ne govorimo o stanovitoj Snježani Kordić i njenom „slavnom“ uratku Jezik i nacionalizam kojeg je financiralo Ministarstvo kulture R H.  Očito da nas ponovo čeka novi „Bleiburg“ hrvatskog jezika!
 
Iz Gajeve imaginacije Hrvati su trebali nešto naučiti, a ne ponoviti istu pogrješku nakon Domovinskog rata. Domovinski rat je povijesni primjer uzdizanja hrvatskog duha, ushita i zanosa hrvatskog domoljublja, ali ako taj duh nije vazda budan njime će manipulirati oni koji snivaju svoje snove i stvaraju svojesvjetove. Stoga, dok je Gajevo ime posvuda oko nas, dok ga ponosno nose mnoge škole, čitaonice, ulice, trgovi, ustanove itd., sjetimo se njegove pjesme Još Hrvatska ni propala koja je tekstom sasvim hrvatska, sasvim nejugoslavenska, prava parodija Gajevih ilirskih i slavjanskih utopija. (Korišteni dijelovi iz knjiga: Kletva kralja Zvonimira i Masoni protiv Hrvatske)   
 

Mladen Lojkić

Povezane objave

Izdajnici brane nam širenje istine

HF

Opasni uljezi među hrvatskim braniteljima

HF

Đikićevsko rušenje Plenkovićeve Vlade

HF

Banske laži lažnog “premijera”

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više