Lamentacija neznanog junaka

Na golgotskom križu

Zar nije dosta i krvi i mesa
Ratnika vrlog, koji vječno gine,
Zar nitko više ne sluša Nebesa,
Da slava zemna poput rose mine?

Zar nestalo je osmijeha na licu
I svi ste pali toliko duboko,
Zar nitko ne će ruku pomirnicu,
Neg' zub za zub i još oko za oko?
 
Sračunajte si i dane i vijeke;
Na Božjem satu svi su znatno kratki
K'o kratka bujnost presušjele rijeke,
Kao svi časi i gorki i slatki.
 
Sve brzo prođe, samo Vječnost stoji,
A povijest ništa naučila nije;
Veliki malom stalno sudbu kroji
I krv se naša neprestano lije.
 
Svi: crni, bijeli ili žuti bili
Istih smo boli, iste boje krvi.
Svemoćnom Biću jednako smo mili
I nitko nije ni zadnji ni prvi.
 
Za svakog od nas pod križem je pao
I poziva nas pravim putokazom.
I za VAS se je na križ žrtvovao,
VAS, što nas vječno razdvajate jazom.
 
Kad svak bi svoju njivu obrađiv'o
I ne gledao s drugu stranu plota
Ratnik bi plugom kruh si zarađiv'o
I svijetom cijelim cvala bi dobrota.
 
Kad pohlepa bi u zaborav pala
I cijenit pravdu kad bi svatko znao,
Iz ljudskog srca nevinost bi sjala
I svak bi svakog prijateljem zvao.
 
Stog, kajite se, dok vam VRIJEME nudi
Pomirnu ruku sa golgotskog križa,
Jer zadnjeg dana kobna zora rudi
I svaki čas je sve bliža i bliža.

Žarko Dugandžić