Hrvatski Fokus
Hrvatska

“Iz Berlina, za HRT Jozo Ćurić i Aco Buntić”

Anki Partizanki 3000 kuna za izdaju

 
 
Ma, je li to moguće? Ja pišem da je Anto Đapić agent MOSAD-a, da je Ured Simon Wiesenthal organizator onog skandiranja na onoj nogometnoj utakmici između Hrvatske i Izraela u Osijeku prije desetak godina. Ja pišem da je Labrador postavio onu HOS-ovu ploču u Osijeku, da su Budimir Lončar i kompanija nadjenuli ime hrvatskoj vojnoj jedinici Vitez Rafael Boban, da je napad na beogradske vaterpoliste prije mjesec dana u Splitu jedna izrežirana predstava za javnost u režiji ORJUNE (SDP-a). Ja pišem da je predsjednik HND-a Hrvoje Zovko mentalno nestabilna osoba. Jer on, kao predsjednik društva novinara organizira prosvjed tih novinara za slobodu njihova rada, a u taj prosvjed zove onoga (Gordan Maras) tko ga je istjerao sa konferencije za novinare. I nitko ništa. Sigurno to nitko ne čita.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/03/hqdefault.jpg
Velikosrpski propagandni rat: napad na hrvatske židove u Zagrebu 19. kolovoza 1991.
 
Dakle, ja pišem da su obavještajne službe koje su ratovale protiv Hrvatske u Domovinskoj ratu pod nazivom Labrador i Opera, danas još aktivnije. Labrador podmeće, a „ugledni odvjetnik“ to uglazbljuje u prvi čin opere Ugrožena novinarka. Tako slušamo „teške glasove“ bas, bariton, tenor i alt („poznati novinar“, „ugledni odvjetnik, ustavni sudac i sama novinarka). Što moramo povezati i usporediti sa „slučajem srpskog vojnika iz Bjeljine“ koji se danas vrti na nekim portalima. Naime, nečija je TV kamera ulovila nogu srpskog vojnika (u zamahu) na mrtvoj ženi koja leži na cesti, u Bjeljini. Ta dva slučaja (slučaj novinarke Klancir, noga srpskog vojnika na mrtvoj ženi) moramo povezati i usporediti, jer se oni po zakonu spojenih posuda prelijevaju i zagađuju prostor.
 
Prije toga, moram vam ispričati jedan „stres“ koji sam doživio od hrvatske policije, zbog istog slučaja kao novinarka Đurđica Klancir. To je bilo zbog promjene osobne iskaznice moje mame, koja nije mogla iz kuće. Pa sam ja pozvao fotografa u kuću, a iz policije su poslali policajca da uzme potpis moje mame. To je bilo baš na dan seoskog vjerskog blagdana. Ja sam u selu s ostalima, kad dolazi policija i traži mene. Što je uistinu bilo neugodno. Jer nitko od njih nije znao da ja očekujem policiju u svojoj kući i zašto. Ja sjednem u policijsko auto, i policajca odvedem svojoj kući. Te za jedan minut obavimo posao. A moja mama se nije prestrašila hrvatske policije, gospodine odvjetniče. I to se nije moglo, trebalo obaviti, kako Vi kažete na neki drugi način. To je vrlo opasno. Od nečije izmišljene ugroženosti, u orkestriranoj kampanji stvarati (potvrđivati) tezu o problematičnoj državi problematičnog suverena – Hrvata. Gdje je policija te države brutalna? Gdje ta država svoj državni ustroj provodi policijskom represijom u samim temeljima društva? Primjenom policijske represije prilikom provjere identiteta i mjesta boraka njenih državljana. Baš ono što je bilo u bivšoj državi. I baš ono što se imputira hrvatskoj državi. Radi toga moramo povezati i usporediti slučaj Đurđice Klancir i slučaj „noge srpskog vojnika na mrtvoj ženi“. Jer, slučaj novinarke Klancir je uzdrmao političku scenu u Hrvatskoj, što odgovara i Srbiji. A o ovom drugom slučaju – muk. I u Srbiji i u Hrvatskoj. I „Ugrožena novinarka“, kao uljez upada u prostor i vrijeme, te daje mentalnu potporu arkanovcu iz Bjeljine. „Ugrožena novinarka“ je nastavak na onaj prosvjed novinara HND-a prije nekoliko dana u Zagrebu. Kao alibi.
 
A srpski Delija iz Bjeljine? Gdje je on? Na jednom portalu čitam da kćer od pokojnice zna za njega i da ga tuži. Ali on je srpski uglednik. Samo srpski? A koliko je takvih danas u Srbiji? Vjerojatno nekoliko tisuća onih koji su morali biti na izdržavanju doživotne robije, gospodine odvjetniče. I to nije „samo njihov problem“. Jer u tom „njihovu problemu“, „Delija iz Bjeljine“, u prosjeku ima toliko da bi bilo sasvim utemeljeno podnijeti zahtjev u UN-u za denacionalizaciju – ukidanje srpstva. A vi o slobodi medija u Hrvatskoj koji nikad ne spominju ništa od toga. Pa možemo reći da Hrvatska od 1945., u svojim sveučilištima odgaja i školuje Labradorovce, Delije, Bele orlove i Šešeljovce. I Vojislav Šešelj je doktorirao na zagrebačkom sveučilištu.
 
Nadalje, tu ima još stvari vezanih za medije koje bi stručnjak za pravo trebao objasniti. Gdje važi ona „Iz Berlina, za HRT Jozo Ćurić i Aco Buntić“. A prije 5-6 godina, na kozjoj stazi, osoba u crnoj odjeći, podignutom rukom prema kameri. HRT kaže da je to obožavatelj Marka Perkovića Thompsona koji ide u Čavoglave, bez onoga „Iz Berlina za HRT…“. Pa imamo vikanje Za dom na nogometnoj utakmici. Kao politički verbalni delikt. A to uglas viče nekoliko stotina osoba. Što znači da je to organizirano. U pravnoj proceduri, obrađuje se samo sadržaj političkog verbalnog delikta, bez organizatora i izvođača. Kako to?
 
I na kraju imamo slučaj koji bi morao prokomentirati pravni stručnjak koji je često na televiziji. A to je rad Povjerenstva za sukob interesa. Dana 8. 3. 2019., na televiziji vijest da je Povjerenstvo za sukob interesa kaznilo Anku Mrak Taritaš zbog nepravilnog ispunjavanja imovinske kartice, sa 3000 kuna. Što je za mene velika politička manipulacija. Da bi se moglo reći da je Povjerenstvo za sukob interesa objektivno i nepristrano. A to je ravnoteža Konzultantici Tomislava Kramarka. U jednom slučaju Povjerenstvo za sukob interesa ruši državnu vlast. A u drugom slučaju, kažnjavajući protivnika te državne vlasti sa 3000 kuna, izruguje se toj državnoj vlasti, kojoj je nanijela veliku financijsku štetu. Uporište za ovakav odnos prema Anti Đapiću (HSP-u), ja nalazim u tome što od Ante Đapića nikad nisam čuo da on traži reviziju za Jasenovac i reviziju pravosudnog procesa protiv Andrije Artukovića. Što je glavni uzrok pljačke i korupcije, te egzodusa mladih iz Like i Slavonije. Nasuprot tome, nasuprot traženja tih revizija, Hrvatska zbog HSP-a živi u ropstvu lažne NDH. Kao posljedicu toga imamo i ovu aferu sa novinarkom Klancir.
 
Jer to je ta, kažu oni, ta brutalnost te nacionalističke države. Pritom se izbjegava „teška artiljerija“… ustaše, Pavelić, NDH, nacizam itd. To je umotano u celofan. To je nedopustivo u XXI. stoljeću, to je sramota, ova Vlada mora otići. U tom ropstvu lažne NDH, imamo umjetnu ravnotežu između ustaša i četnika. Dapače, jezičac na vagi debelo naginje na srpsku stranu. Zahvaljujući, najprije HSP-u. Kad se kaže da HSP nije ustaški HSP, nego HSP iz Domovinskog rata, to je trijumf Ureda Simona Wiesenthala. Jer se tako iznuđuje potvrda iz Hrvatske za osudu NDH. Ne samo, tako se preko HSP-a, ta osuda NDH prenosi na današnju Hrvatsku. Baš preko projiciranih afera. Umjesto traženja revizije pravosudnog procesa protiv Andrije Artukovića, HSP kaže da nije ustaški. Tako se potvrđuje presuda Andriji Artukoviću, koja je jednako važna kao presuda nadbiskupu Alojziju Stepincu.
 

Jure Vukić, Tribanj

Povezani članci

Vukovar

HF

Prisilno novačenje

HF

Tko će kome, k’o svoj svome

HF

Ništa više nije isto

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...