Bošnjaci se osjećaju posramljenima jer Pupovčev tjednik od Hodžića pravi budalu
Nedžad Hodžić, izabran je u Hrvatski (državni) sabor da zastupa: albansku, bošnjačku, crnogorsku, makedonsku i slovensku manjinu. Za to mjesto kandidirala ga je “Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske”. Njegova prethodnika Šemsu Tankovića kandidirala je Stranka demokratske akcije Hrvatske.
Nedžad Hodžić – tri prsta za Srebrenicu
Šemso Tanković je bio vrlo pragmatičan. Priklanjao se onima koji su bili na vlasti. Nije se ustezao javno izreći koje je sve koristi izvukao od vladajućih koalicija. Novac iz Državnog proračuna za izbornu kampanju, dao je svojoj stranci i, koliko mi je poznato, u Saboru je poglavito zastupao interese bošnjačke zajednice i interese bošnjačke zajednice u Hrvatskoj i interese bošnjačkog naroda u BiH. Nisam čuo da su od njega ikakvu korist imale albanska, crnogorska, makedonska i slovenska zajednica.
Nedžad Hodžić je također stao uz vladajuću koaliciju. Ni on se nije pretrgnuo brigom za albansku, crnogorsku, makedonsku i slovensku zajednicu. Međutim, za razliku od Šemse Tankovića koji je žestoko polemizirao s Miloradom Pupovcem, Nedžad Hodžić u svojim nastupima u Saboru, zastupa i srpsku zajednicu. Hodžićevi nastupi izazivaju čuđenje. Ljudi se pitaju je li posrijedi neka lukava strategija, neka nova inačica »Sporazuma Zulfikarpašića i Karadžića« iz 1991., pravi li se neki Haso iz vica glupim ili se doista radi o osobi koja je zalutala u politiku. Ne vjerujem da bi Šemso Tanković dao Pupovcu da Pupovac cijelom svijetu iz Hrvatskog sabora pročita navodno anonimno pismo u kojem se iznosi sve najgore što se može reći o bošnjačkom zastupniku i narodu iz kojeg potiče.
Nijemci imaju uzrečicu da je zluradost, najveća radost pa se više ljudi pitalo kako je Pupovac uspijevao sakriti zluradost nego tko je Hodžiću poslao anonimno pismo. Nakon najnovijeg Hodžićeva intervjua u Pupovćevu tjedniku “Novosti”, nema reakcije iz albanske, crnogorske, makedonske i slovenska zajednice ali ima iz bošnjačke zajednice širom Hrvatske. Bošnjaci se naime osjećaju posramljenim tim intervjuom jer im se čini da Pupovčev tjednik od Hodžića pravi budalu. Kako sada Hodžića ne mogu smijeniti, žele da barem šuti jer ga u Hrvatski sabor nije kandidirao Pupovčev SDSS nego Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske.
Iz intervjua Nedžada Hodžića se vidi da njega a ni druge muslimane iz Istre nije nitko tukao. Jer nisu bili hrvatski državljani, Hrvatska ih nije mobilizirala u Hrvatsku vojsku. Ne osjećajući Hrvatsku svojom domovinom, Hodžić nije bio zatražio hrvatsko državljanstvo ali on nije osjećao ni obvezu obrane BiH od agresora. U intervjuu se Hodžić raspričao o svom putovanju po Hercegovini i uspješnom povratku u Poreč.
“Od onoga što je 1992. doživio Hodžić i njegovi prijatelji s kojima smo razgovarali ovdje ćemo prenijeti tek dio; ostale elemente strave i ljudskih drama prepuštamo knjigama i filmovima. Hodžić se prisjeća kako su mu potkraj kolovoza te godine na kućna vrata pokucala dvojica policajaca, zatraživši da on i mlađi mu brat pođu s njima do stanice, gdje je već bilo puno privedenih. Hodžić ih je privolio da pod njihovom pratnjom uzme osobne stvari i nešto novca iz kuće, a nakon toga im je rečeno da idu za Rijeku.”
Ni Nedžadu uskoro ne gine ova "Pupovčeva spravica"
“Ukrcani smo na brod "Nina", koji je bio pod paskom dvadesetak ili više vojnih policajaca; isti je i danas usidren u riječkoj luci, prenamijenjen u zabavni klub i restoran. Na brod su dovedeni Bošnjaci, ali i Srbi, te nešto Roma iz Rovinja, Rijeke, Umaga… Sveukupno nas je bilo nekoliko stotina, gotovo isključivo muškaraca. Osim brata, sa mnom su u grupi bila i dvojica Bošnjaka iz Poreča koje sam otprije znao, jedan je bio Srbin iz okolice Bijeljine. U Split su stigli u zoru, gdje su zatvoreni u jedan od lučkih hangara…
Kako je otprije znao da je u Dretelju kraj Čapljine kasarna i centar za obuku Teritorijalne obrane, čiji je zapovjednik bio pukovnik HVO-a Salko Dedić iz Zvornika, odlučio je nekako doći do njega, pa od toga sugrađanina svoje supruge zatražiti pomoć. Ubrzo su odvedeni na granični prijelaz Kamensko, da bi u sumrak, iscrpljeni i gladni, autobusima u kojima nije bilo njihovih supatnika Srba odvezeni prema Tomislavgradu, gdje je na snazi bila zračna opasnost, pa su završili u Posušju. Iskrcali su ih oko deset navečer na hotelskom parkiralištu, nakon čega je autobus s vojnicima otišao. Bili su sami i odmah su pohitali telefonom se javiti obiteljima…
– Prespavali smo na parkiralištu pod otvorenim nebom, a kada je svanulo, nas četvorica smo se dogovorili da ćemo za Čapljinu. Taksijem koji je vozio vojnik HVO-a odvezli smo se samo do Ljubuškoga, tada pod kontrolom HOS-a. Vozač nije htio dalje, jer je svega nekoliko dana proteklo od ubojstva Blaža Kraljevića, pa je stanje među hrvatskim narodom bilo napeto. U Ljubuškom smo uzeli drugi taksi i njime stigli do Čapljine, koja bila ispisana grafitima "Koljite balije". Ostatak družine ostao je u Čapljini, a ja sam krenuo u Dretelj – kaže Hodžić, koji ondje nije našao pukovnika Dedića (bio je, navodno, u Zagrebu, na konzultacijama zbog Kraljevićeva ubojstva).
Vratio se u Čapljinu, gdje je s poznanicima odlučio da se svi vraćaju u Hrvatsku; telefonski su od oca jednoga njihovog prijatelja, bivšeg direktora porečke šumarije, zatražili garantna pisma kojima se potvrđuje tko su i gdje žive. Pisma su ubrzo stigla faksom, a dvije poštanske službenice, Bošnjakinje, pronašle su im smještaj za tu noć kod svog prijatelja, što im je dobro došlo i stoga što je u gradu na snazi bio policijski sat. Sutradan, oko podneva, krenuli smo vlakom za Ploče. Na granici je bilo mirno, no u vlaku smo se, da ne bismo bili nekome sumnjivi, razdvojili. Iz Ploča smo autobusom otišli u Split, zatim u Rijeku, gdje nas je oko tri ujutro dočekao moj stariji brat, koji nas je odonud vratio u Poreč – završava Hodžić prisjećanje na svoje neželjeno putovanje.” (Novosti, 4. 7. 2014.)
S takvim je iskustvom otišao na četveromjesečni boravak kod prijatelja u Italiju, prvo u Veneciju, potom u Veronu. Nakon toga se vratio u Poreč i nastavio mirnodopskim životom. Albanska, crnogorska, makedonska i slovenska manjina u Hrvatskoj nisu ni izabrale Hodžića za svog zastupnika pa sebi nemaju što predbacivati. Ljute se tek zastupnici članovi Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine na Hodžićevu bahatost kojom ih ponižava redovitim kašnjenjem na sastanke tog odbora po pola sata.