Hrvatske poduzetnike spasit će metla i zapadni Balkan

Svi će se nekako snaći osim gladnih Mudrinićevih poduzetnika

 

 

Još oko Dana poduzetnika početkom lipnja htio sam napisati koju o poduzetnicima, no vrijeme mi otišlo u nepovrat, a u potocima stizale druge teme. Onda su oni k'o hijene i kojoti navalili na čistačice iz javnoga i državnog sektora. E tu prigodu više ne mogu propustiti ili, što rek'o poduzetnik Mamić: „Ne ćete razbojnici!“ Malo je tko, među glasnima pogotovo, zadovoljan u ovoj državi, a neki ju ne podnose ni kao takvu. Poduzetnici kao najmoćnija društvena skupina na nju najviše viču, špotaju ju, kude, pa čak i cinkare po Bruxellessu.   

Poduzetnici ogrezli u politici

 

Srazmjerno moći i kapitalu s kojim raspolažu, a i profitića se štogod metne u džep, njihova dreka je najglasnija, često zaglušujuća, a ponekad i neizdrživa. Još kad se udruže poduzetnički udrugari i komoraši, još kad je ono Nadan savjetovao i „lovio“ uokolo, činilo se kako će sutra poduzetnički državni udar. „Ubit“ će državu, ukinuti županije i općine, zabraniti sindikate, radnike angažirati dan po dan, javni sektor preorati, čistačice natjerati da rade trostruko više za dvostruko manju plaću… Ukratko, bit će poduzetnička diktatura. Poduzetnicima nema što ne smeta, oni su najugroženiji na čelu s vođom Mudrinićem. Samo što se nisu osušili k'o gorske jele koje ubija sumporni dioksid iz Plomina. Kako bi opstali, prema pisanju JL-a, vlasti su podnijeli sedam ultimatuma, po tko zna koji put:

1. Preoblikovanje javne uprave u servis građana i poduzetnika

2. Smanjenje broja županija, gradova i općina

3. Reforma pravosuđa

4. Učinkovito upravljanje javnim poduzećima,

5. Reforma obrazovnog sustava

6. Reforma zdravstvenog sustava

7. Reforme na tržištu rada.

 

Poduzetničke „šmizle“ kojima ćoravima svaka dlaka smeta duboko su ogrezle u politici pa su, opet po JL-u, postavili sedam u biti političkih zahtjeva, a da pritom ništa poduzetničko niti su istaknuli niti obećali.

 

Hrvatski poduzetnički genij srušio vrijednost nekretnina

 

Primjerice nisu istaknuli kako su za smanjit profit spremni povećavajući radničke plaće ili ih barem ne smanjujući. Zatim za ne ulagati u suvišni luksuz u dvorce, mega jahte, već u proizvodnju zadovoljavajući se s manjim dvorcima i jahtama. Koliko je primjerice Mudrinićev DT spreman ne derat kožu pretplatnicima i to često uz pomoć prijevarnih „buhica“ u ugovorima, smatrajući ih „patentiranim“ idiotima. Hoće li im do tako došlih zateznih kamata na kamatu otpisati dugove ili će ih tjerati na cestu i u dužničko ropstvo – zbog običnoga telefoniranja, prodaje „etera“. Nisu nikada samokritički istaknuli kolika je njihova krivica u nastanku domaćeg odsječka krize poglavito u napuhivanju balona cesto i gradogradnje.

 

Svojedobno forsiranje stanogradnje u većim gradovima čisti je poduzetnički zločin nastao uz svesrdnu podršku stranih banaka i asistenciju politike, od Račana, preko Sanadera do Josipovića. Ubrzana izgradnja stanova u nekoliko gradova, najviše u Zagrebu, u zemlji s demografskom propašću, nestankom stare i bez nove industrije, rasapom poljoprivrede, ogromnom nezaposlenošću… poslovno-poduzetnički je idiotizam. Pametni stano-grado poduzetnici „zaledili“ su u neprodane stanove i nešto poslovnih prostora cijeli jedan godišnji državni proračun. Tko im i što im je od ovih citiranih sedam političkih ultimatuma smetao u ubrzanoj izgradnji? Nitko i ništa, dapače „država“, „politika“ ih je u tome svesrdno podržavala. Pritom su oni i banke „navabili“ mnoge građane na stambene kredite, osobito „švicarsko-franačke“ i odveli u dužničko ropstvo – ono je  posljedica i pameti ovdašnjih poduzetnika stanograditelja, koji su na koncu i sami stradali. Većina ih je u (pred)stečaju podjednako i veliki i mali, a stanovi neprodani i oni prodani uz kredit u vlasništvu stranih banaka.

Ivica Mudrinić, DT

 

Demografski i gospodarski pad, hiperprodukcija stanova, otpuštanje u međuvremenu preko sto tisuća radnika iz privatnog sektora, najmanje trećine i iz građevinskog srušili su tržište nekretnina, a u „provinciji“, naročito Slavoniji i ostalim kontinentalnim krajevima do mjere da su one postale bezvrijedne. Ne može se nikome u mnogim selima ni pokloniti kuću, kamo li prodati. Blizu sam uvjerenja ma koliko ono „vuklo“ na teoriju urote kako je to učinjeno namjerno i planski. Obezvrijeđeno je ono gdje su hrvatski građani stajali bolje od  europskog prosjeka – vlasništvo nekretnina. Nekretnine su, dakako, ostale ali je sada umjesto prednosti (kapitalizam, liberalizam. tržište…) vlasništvo postalo teret. Čak i više nego besmisleno, iziskuje razne troškove, a od njega se ni u nuždi ne može očekivati neka imalo razumna korist. A onda je na njega, smatrajući ga dijelom „nelegalnim“, „operativno nasjela ministrica Mrak Taritaš (zakon „pravna država“). Mora ga se, pod prijetnjom drakonskih kazni  legalizirati, iako ništa ne vrijedi. Čista katastrofa. Legalizacija – da, ali postupno kad se nekretnina pojavi u prometu, od prodaje do nasljeđivanja.

 

Banke preuzete bez problema, na „livadi“ korov raste

 

Inače niti jedna od prepreka koje se nalaze u „sedam ultimatuma“ ovdje citiranih nije bitno smetala poduzetnicima, pri čemu su se kao takvi javljale i strane države, kao djelomičini ili pretežti vlasnici kod preuzimanja skoro svih banaka, slobodno su ovdje došla strana osiguravajuća društva (Croatia osiguranje „mutno“ prodana, vjerojatno bud zašto), telekomunikacije su također isto tako otišle, strani operateri došli, izgrađeni trgovački centri uz razne „donacije“, „preuzete“ pivovare, INA, Pliva… Sve sami „isisivači“ novaca i iscjeđivači ovdašnjih potrošača. Što j' ostalo već su nekako „preuzeli“ domaći kapitalisti, koji sada najviše kukaju i cinkaju uokolo i stranima i po Europi i državu i županije i općine, i sudove… Uglavnom ništa se nije dogodilo na tzv. „livadi“, „od nule“, iako je tih „livada“, poduzetničkih zona po kojima raste korov, u Hrvatskoj tušta i tma. (Ima dakako i suprotnih primjera, ali premalo).

 

Ili, ako Hrvatska, barem u ovoj fazi razvoja-stagnacije nacionalne ekonomije  igdje ima šansu onda je to poljoprivreda povezana s prehrambenom industrijom još navezana na turizam. Nužno je upravo to razvijati jerbo ove „grane“ zapošljavaju puno radne, nezaposlene, snage, za njih imamo stručnjake… Može li se itko prisjetiti novoga prehrambenoga proizvoda kojega je „udruga poslodavaca“ stvorila, proizvela u zadnjih petnaestak godina, a osim na domaćem i  turističkom tržištu ima potencijala i za izvoz? Tko se sjeti molim da ga stavi u komentar, posut ću se pepelom, kantom pepela. Čast izuzetcima, ali o njima ovdje nije riječ i sam im eto činim nepravdu. Naši etablirani poduzetnici a budući balkanski „privrednici“, samo bi preuzimali uostalom kao i strani. Kad sam još čuo kako i koliko su zinuli na javne i državne čistačice uhvatila me mučnina. To li je „sektor“ koji im život znači u dvadeset i prvom stoljeću.

 

Oko krpe za pod, metle i eventualno usisivača zaplesali su svoje  preuzimačko kolo, a Vlada im obećala. Naravno kako smatram da je antireferendum „izdvajanju“ nepotreban, njega se uostalom može preskočiti na stotine načina ustavno-neustavno pa i spajanjem svih javnih i državnih „čistačica“ u jedno poduzeće (SOUR „Metla“?). Tada se u novoj „pravnoj“ situaciji i s novom pravnom osobom može činiti što se hoće, uključivo i „autsorsati“. Dakle, referendum mačku o rep, ovdje me ponajviše brine poduzetnički genij naši etabliranih poduzetnika koji bi svoj (kažu i „naš“) razvoj obavljali na metli.

Ali ima i boljih vijesti, kad su naši poduzetnici u pitanju: Skupa s takvim privrednicima iz „regiona“ preuzet će oni cijeli tzv. zapadni Balkan! Udružit će se od Albanije do Karavanki, što je čak i nešto dalje nego od „Vardara pa do Triglava“. Isti, slični takvi kao naši uprijet će sve zajedničke snage na stvaranju maloga zapadnobalkanskog tržišta, razaranju „prepreka“ nalik onima iz „sedam ultimatuma“ – prvenstveno malo jačim igračima iz Europe i svijeta, jer njima se nešto ne da ovdje, mislim u „regionu“ investirati osim u preuzimanje ključnih sektora. Pa „'ko vas bre regionski privrednici zavadi“, ta pomirite se, zašto već niste? Moj prijedlog za prvi novi zajednički proizvod – solarna metla. Tako bi se mogle „izdvojiti“ sve čistačice, metla bi čistila, ne bi ju se moralo plaćati. Ostao bi čisti profit, bez poreza.

 

Mato Dretvić Filakov