Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

I osamdesetih nam je (samo) šport davao nadu

Zapaljive osamdesete ili ‘Tko to tamo peva’

 

Ne ćemo se vraćati na sječu hrvatskih partijaša 1971., na Bugojansku skupinu iz 1972., na Titovo rušenje austrougarske bokeljske utvrde Dvrsnik u strahu od NATO-a, te Ustav iz 1974. Slučilo se da smrt Brozova u svibnju 1980. predstavlja jednu razdjelnicu, kako u životu tzv. SFRJ (Jugoslavije), tako i u svjetskoj povijesti, jer blagostanje Zapada i socijalna država Istoka dolaze u pitanje, ne poradi nafte, već poradi napuštanja zlatnoga standarda (Richard Nixon). U takvoj svjetskoj konstelaciji uskoro nastaje ozbiljna inflacija u SFRJ kao posljedica skupih inozemnih kredita, nestašica osnovnih artikala, ali i pogoršavanje odnosa sa Sovjetskim Savezom, a donekle i SAD-om, te gubitak tržišta zemalja Trećega svijeta (tzv. nesvrstani). Beograd kao centar tadašnje države započimlje proces detitoizacije i dosta hrabro napada same temelje države i ideologije, prije svega kroz opskurnu “žutu štampu” koju predstavljaju “Duga”, “Zum reporter” i slični “klozetski” listovi koji imaju gotovo pornografske dodatke, što je dotada komunistički moral zabranjivao.

Hrvatske novine još su bile pravo labuđe jezero, “Slobodna Dalmacija” imala je doduše visokokvalitetni tjednik “Nedjeljna Dalmacija” u kojoj su pisali zanimljive teme nezaboravni i prerano preminuli korčulanski pjesnik Momčilo Popadić, Bože V. Žigo, Bruno Profaca, i gdje je samo Miljenko Smoje davao poraznu sliku ekonomske i društvene stvarnosti, ali i on sa stajališta integralnoga jugoslavenstva i humora.

Joško Čelan je tada brusio filmske kritike, ali bez neke veće težine. Časopis “Start” imao je dobrih priloga, kao i “Studio (sjajni Veselko Tenžera), ali trebalo je dugo čekati  časopis “Danas” kao zakašnjeli pokušaj racionalnoga odgovora na rasplamsali srbijanski nacionalizam.

Najranije kukurijekanje srbijanskoga nacionalizma bilo je naturalističko djelo Vuka Draškovića “Nož” u kojem se oktanski raspiruju bošnjačko-srpski, ali i hrvatsko-srbijanski prijepori. Isti je to Drašković koji je pisao govore za Miku Špiljaka, jugohrvatskog kadra u Beogradu, a u toj kuhinji je bio i četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Uz (jugo)Slovenca Stanu Dolanca mogli bismo opet vezati vođu navijača “Crvene Zvezde”, ratnoga zločinca Željka Ražnatovića Arkana koji je operirao za UDBA-u i po Njemačkoj, svakako u vrijeme kada je ubijen Stjepan Đureković 1983. godine, i kada su prljave tajne crvene buržoazije počele isplivavati na Zapadu.

Zanimljivo je da još sedamdesetih velikan hrvatske emigracije Branimir Jelić uspostavlja veze sa Sovjetima (Rusima), koji jednako žele propast Jugoslavije kao geopolitičke konstrukcije zapadnoga masonstva proti Rusiji.

Osamdesetih neki današnji hrvatski gospodarstvenici putuju po SSSR-u (Rusiji) i tamo se sprijateljuju s nekim važnim drugovima. Slobodan Milošević imao je meteorski uspon od “Tehnogasa”, Beobanke do šefa Partije Beograda, te je zajahao na valu srbijanskoga nacionalizma i kosovskoga kompleksa (Ahilova peta Srbije); kao bankar se usavršava u SAD-u i često posluje preko Cipra.

Dolančev kadar Ljubomir Mihajlović nadimkom Šiptar (Albanac, Shqiptar) preko svoje Komercijalne banke drmao je srbijanskim političkim životom, a tragovi novca bili bi zanimljivi i za Nevena Barača i Ibrahima Dedića.

Slovenski pokreti, bili su oko časopisa “Mladina” ili oko skupine “Laibach” su manje više bili povezani sa Zapadom, kao i sve nevladine i neprofitne udruge. Slovenci su svoje nacionalno pitanje riješili već u Kraljevini Jugoslaviji, stoga se njima ne ću u ovom članku baviti, pa i zato jer su van dosega Velike Srbije.

Od svih opskurnih osoba poput Klare Mandić, Miroslava Lazanskoga, Gorana Babića treba istaći filmaša Lordana Zafranovića koji se bavio okupacijom Dubrovnika (grozomorne slike klanja koje su se utisnule u svijest pravoslavaca!), padom Italije (opet monstruozne scene), “Aloha, praznik kurvi” prikazuje turizam kao nešto incestuozno i kurvanjsko, a bavio se i Jasenovcem, temom kojoj treba pristupiti studiozno kao dr. Ivan Supek i dr. Franjo Tuđman, koji su kao prvoborci imali teških problema zbog načinjanja toga mita. Umjesto razgovora s psihijatrom, netalentirani redatelj Lordan je dobivao novac i priznanja.

Za razliku od vječitoga buntovnika  Bahrudina Bate Čengića koji je zasigurno uz Krstu Papića najsjajnija zvijezda inače loše (uz izuzetak Srbijanaca) jugo kinematografije. Nemanja Kusturica (ex Emir) osoba je naturalističkoga dara i dobrih scenarija Abdulaha Sidrana, ali njegov “Dom za vješanje” je imao prikazati SFRJ kao neku cigansku mahalu u kojoj se ne zna tko pije, a tko plaća i u što se bolje ne miješati. Romi su tada bili u modi i što se tiče glazbe i što se tiče filma, a tu je Nemanja uvijek imao nos!

Objelodanjuje se 1985. knjiga hrvatskoga Srbina generala Branka Mamule “Savremeni svet i naša odbrana” u kojoj je točno opisan tijek i metode rata JNA u Hrvatskoj, ali je Mamula zaboravio predvidjeti da će se SSSR raspasti!

O Anti Markoviću ne bih trošio riječi, da je takav kadar lansiran nakon Brozove smrti nešto bi možda i postigao, ali u ekonomskom rasulu SFRJ i albansko-srbijanskom prijeporu kasno Ante na Kosovo stiže. Sposobni hrvatski ekonomist Branko Horvat pisao je objektivno o Kosovu, ali opet sa stajališta integralnoga jugoslavenstva.

Stipe Šuvar, partijski šef nastojao je kontrirati Miloševiću, ali nacionalizam je već zahvatio srpske mase, te se pomoću zborova (tzv. miting) prvo destabiliziraju lokalne vlasti u Vojvodini i na Kosovu, te Crnoj Gori; poslije se stvaraju napetosti u BiH i Hrvatskoj.

Određen problem je imao Milošević s jugokadrovima u Beogradu, te s unitaristima u JNA; Veljko Kadijević npr. ga je značajno usporio.

Manevri u V. armijskoj oblasti (Zagreb), kopanje topničkih rovova na dubrovačkom Srđu oko 1987., pokušaj upadaja u ekonomski sustav preko Agrokomerca u Bihaću, srbijanskoga DTS-a u Dubrovniku, kontrole tzv. Narodne banke, Jugobanke, Genexa i dr. nagoviještaju tragediju u kojoj Zapad igra vrlo dvoličnu igru.

Jugoglazba ne zaslužuje opširniji komentar, rokerska pobuna je obični jugoventil i tu bih samo izdvojio kakvoćom glazbe makedonski “Leb i sol”, te vrsnoga pjesnika zagrebačkogaasfalta Johana Branimira Štulića, vrlo sarkastičnoga i provokativnoga momka.

Sjećam se i katastrofe nuklearke u Černobilu 1986. kada sam u makedonskoj Strumici čuvao stražu usred ničega na kiši, 

U Hrvatskoj je uz spomenutoga Ramca (Ramljaka) Veselka Tenžeru hrabrosti imao (ali i debelo zaleđe) korčulanski pisac Petar Šegedin, ljevičar i žestoki Hrvat.

Pitate me zašto ne spominjem našu emigraciju, Ernesta Bauera, Brunu Bušića, Zvonka Bušića i druge? Zašto ne spominjem Crkvu koja je odigrala značajnu ulogu u priznanju Hrvatske (hvala ti Ivana Pavle), ali i humanitarno i organizacijski.

Jugoslaviju je srušila srbijanska megalomanija. I to dvaput! Apropos Bosne tu je Muhamed Borogovac odlično analizirao odnos braće Pozderac i Alije Izetbegovića, a Munir Alibabić Munja ušao dubinski u srž politike knjižicom “Bosna u kandžama KOS-a”. Jesmo li još u kandžama KOS-a i UDBA-e? Ili nečeg još moćnijeg i destruktivnijeg čemu službe samo služe? Osamdesetih je hrabro pisala o nezgodnim temama i povjesničarka Fikreta Jelić Butić.

P.S. Zaboravih šport, bijeli šal Ćire Blaževića i Dinamo osamdesetih, još ljepša športska priča zagrebačke Cibone, Mirka Novosela i Dražena Petrovića. I šport nam je davao nadu kao i danas!

Teo Trostmann

Povezane objave

Previše priča o reformama

HF

John Swinton o pokvarenosti novinara

hrvatski-fokus

Nastavak srbočetničke agresije putem ćiriličnog pisma

HF

SIGURNOSNA PROVJERA OBILA SE JOSIPOVIĆU – Srbija na sudu u Den Haagu u svoju obranu koristi citate “glavnog analitičara”

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više