Sinovi kamenjara

          Naši su dvori pećine i hridi
 

Na šturoj zemlji šturi rastu plodi,
Na kamenjaru legu se gorštaci,
Iz krvi tople izniču junaci,
Gdje jedan treba, hrle mimohodi.
 
Dugi i teški puti su nam bili,
Iz toplog njedra drevnih Sarasvata,
Do ove nove kolijevke Hrvata,
Gdje toplo gnijezdo ponovno smo svili.

Naši su dvori pećine i hridi
I gusto žbunje – jasen, grab i smreka,
Mirisno sijeno postelja nam meka,
Gudure, brijezi, naši krugovidi.
 
Poskok u vuk su naši vječni druzi
Kao čuvari nepomičnih stijena
I svakom strancu kobna opomena,
Da uz nas su u radosti i tuzi.
 
…Ne pomišljajte ovozemni bozi
Sa ove grude maknuti nas kuda;
Pod ovim nebom mi smo SVE I SVUDA:
U oštroj drač, u pitomoj lozi,
 
U letu orla, u pjevu slavuja,
U gnjevu vuka i u jaru zmije,
U smiješku čeda, kad spokojno snije,
U vihorima bura i oluja,
 
U srdžbi, što je i od pakla jača,
Pred kojom krvnik na koljena pada.
Dok jedan živi, živi naša nada,
Dok zadnji od nas ne padne od mača.
 
Ma gdje god bili rasuti po svijetu,
Za Njenom srećom naše gore grudi,
Kad noć se spušta, kad se jutro budi,
…Jer od Nje nema draže na planetu.
 

Žarko Dugandžić