Zanimljiva je bila sudbina svih troje čudovišnih splitskih Hrvata, hrvatskih masonskih „velikana“, Tartaglije, Bartulovića i Čerine. S Oskarom Tartaglijom sudbina se gorko poigrala. Taj srboljubac, ili bolje rečeno klonirani Srbin, umro je pod represijama svoje toliko ljubljene države, ali one Titine komunističke Velikosrbije. Niko Bartulović, koji je Dražu Mihailovića opisivao kao srce i mozak oslobodilačke akcije, poginuo je u četnicima 1943. godine. Vladimiru Čerini je Bog namijenio znakovitu smrt. Duševno rastrojen u nemiru mezafizičkog glavinjanja i kaosu južnoslavenskih tlapnji, napokon je, u dubokom razočarenju u novu južnoslavensku državu zbog kojeg se javno ispričao za sva zlodjela koje je učinio hrvatskom narodu, umro u umobolnici u Šibeniku 1932. godine.
Niko Bartulović
Zagreb je također imao svoga slavnog pjesnika koji je slijedio iluzije Napredne omladine. Bio je to Vladimir Vidrić, rođen u imućnoj građanskoj obitelji slovenskog podrijetla. Prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je spalila mađarsku zastavu. Međutim, taj Vidrićev čin nikako nije bio hrvatsko domoljublje, već radikalna južnoslavenština. Vidrić je u svojim pjesmama izraziti impresionist s naglašenim likovnim segmentom, u kojima se isprepliću slike poganskoga, klasičnog i mitološkog svijeta. Taj zamagljeni svijet jasno razotkriva Vidrićevo lutalaštvo po onostranom. U uronjenoj umjetničkoj dubini jasno se nazire masonski duh, poglavito u pjesmama Dva levita i Gonzaga koje su uperene protiv isusovaca. Slobodni zidari su prepoznali neslućeni Vidrićev „talent“ (recitirajući svoje stihove privlačio je impresionirano mnoštvo idealističkih obezglavljenika), te je primljen 1909. godine u masonsko bratstvo. Masonstvo je od Vidrića mnogo očekivalo, imalo je za njega velike planove, ali Vidrić u svom halucinogenom mističnom rastrojstvu umire iste godine u duševnoj bolnici u Vrapču.
Napredna omladina odgajana u masonskom duhu i jugoslavensko-unitarističkom radikalizmu uništavala je hrvatsko nacionalno biće. Dobar dio tih vodećih mladih ljudi su postali masoni. Spomenimo još neke: Antu Tresića-Pavičića, Ljubu Leonića, Ivu Andrića, Antuna Barca, Krešimira Kovačića, Ivu Tartagliju, Jurja Demetrovića, Mirka Deanovića, itd. U političkom smislu naprednjaci su bili golema poluga stvaranja budućih srpskih država u hrvatskim zemljama. U duhovnom smislu oni su masonizirali hrvatsku inteligenciju i dobar dio radništva. Većina njih su u svojoj mladosti bili idealisti, a svoju su religioznu potrebu za savršenošću postupno nadomjestili vjerom u znanost, okultizam i južnoslavensku mistiku, kojoj je Vidovdanski hram gradio Ivan Meštrović. (Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001. str. 88. i 92. i 95.).
Vladimir Čerina i Vladimir Vidrić
Zanimljivo je da je pod velikim utjecajem Napredne omladine bio i najpoznatiji hrvatski kipar Ivan Meštrović koji je još u mladosti bio sklon južnoslavenstvu. Svjetsku slavu je stekao već 1911. godine kada je na Međunarodnoj izložbi u Rimu izložio u Srpskom paviljonu fragmente svojih epohalnih zamisli, monumentalni Vidovdanski hram i Kosovski ciklus koji razvidno simboliziraju integralistički južnoslavenski romantizam.Danas se njegovi uradci čuvaju u Narodnom muzeju u Beogradu: Miloš Obilić,Srđa Zlopoglava, Kraljević Marko,Kosovska djevojka i Udovica. Očito se po nadahnuću i u njegovim kasnijim djelima može jasno vidjeti Meštrovićev politički i masonski svjetonazor. Među najpoznatijim velebnim ostvarenjima treba istaknuti spomenik neznanom junaku na Avali, Miletiću u Novom Sadu, Grguru Ninskom u Splitu, Nikoli Tesli u Zagrebu i dr. Kao svjetski priznati umjetnik, djelatni mason te član Jugoslavenskog odbora nedvojbeno je Meštrović imao znatan doprinos u stvaranju zloglasne Kraljevine SHS.
Za razliku od okorjelih masonskih okultista i radikalnih južnoslavenskih unitarista, Meštrović je uvidio svoju mladenačku zabludu o utopiji jednorodnog južnoslavenskog naroda u zajedničkoj pravednoj državi. Svoje potpuno otrežnjenje doživio je stvaranjem Titove Jugoslavije. Na Meštrovićev prigovor Josipu Brozu Titi zbog stravičnih zločina komunističkih kohorti i masovnih grobnica hrvatskih vojnika i civila diljem Jugoslavije,Tito je sa zapanjujućom iskrenošću bez imalo stida odgovorio: „Moralo se pustiti Srbima da se izdovolje“. Na to je Milovan Đilas taj kompleks vlastitih zločina Meštroviću malo načelnije i suptilnije pojasnio: „Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela“. (Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina,P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 90.). (Korišteni dijelovi iz knjige Masoni protiv Hrvatske)
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više