Hrvatski Fokus
Hrvatska

Susret u svemiru

Maršal u uniformi

 
 
Negdje u dubini Svemira, na veličanstvenom raskošnom oblaku, što se se veličinom, oblikom, strukturom i  kontroliranoj vrtnji i kretanju, unutar različitih sfera, mnogobrojnih slojeva planski kreće s ciljem promatranja, osluškivanja i razvijanja dominacije nad ostalima, sjedi opušteno i samouvjereno, u prepoznatljivoj bijeloj odori, elegantni gospodin, profinjenih manira, prodornih plavih očiju, pućkajući veliku cigaru. U njegovu okruženju neprestano kruže mnogi veći i manji oblaci i poneki oblačak, dolazeći iz iste ili iz drugih dimenzija, kružeći nejednoliko i nastojeći se što više približiti velikom oblaku, ali uvijek ostati na sigurnoj udaljenosti, kako bi  njihovi žitelji u nevjerici mogli promatrati poznati hedonistički prizor. Gledaju i ne vjeruju onome što vide. U čudu se pogledavaju. Jedni drugima s oblaka na oblak prenose misli i pitanja, koja naviru jedna za drugim.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2014/09/cosmos_wide.jpg
„Kaj je to stvarno on?“, misli u sebi jedan od njegovih bivših visokorangiranih podanika tamo na Zemlji.
„Sigurno je on. Pogledajte uniformu, posebno kapu, epolete, ukrase, držanje i način na koji puši cigaru, uživajući u svakom dimu. Uostalom, pogledajte poziciju, veličinu i strukturu njegova oblaka. Zar to nije dovoljno za točan zaključak?“, odgovara na dospjelu misao, vjerni sljedbenik svjetonazora i ideologije promatranog subjekta.
„Ko te tebe kaj pital? Ja sam samo razmišljao, onako sam za sebe, naprosto ne vjerujući svojim očima i onome što već dulje vrijeme vidim i nikako, ni po kojoj logici, ne mogu shvatiti.“ naljutio se stari gospodin, mrkog pogleda i strogog držanja. Opet je zaboravio da se našao u istoj orbiti s onim „bezveznjakom“ koji ga uporno prati i pokušava ispravljati u svemu, pa i u mislima, koje se ovdje direktno prenose. Još se uvijek  nije  dovoljno uvježbao u brzoj blokadi nekih svojih misli, prema određenim položajima, na kojima se nalaze njegovi neistomišljenici. Morat će poraditi na tome, jer ne želi da drugi znaju o čemu on razmišlja i što mu se mota po glavi.
„Što tu ima čudno. Taj kojeg Vi tobože ne prepoznajete je upravo tamo gdje je i zaslužio biti.“ Možda se čudite što i vi niste tamo, a imali ste skoro jednaku bijelu uniformu.“
„Daj šuti. Kakve sad veze ima uniforma? Osim toga, nisu bile jednake, ja nisam imao prišite crvene zvijezde, već naše nacionalne simbole.“
„Ha! Ha! Ha! Ha!“ Zaorio se gromoglasni smijeh s velikog oblaka, visoko iznad njih.
 
„Prošlo je puno vremena od kada se nisam ovako dobro nasmijao. Promatram vas već dugo. Slušam vaše bezvezne razgovore, predbacivanja i međusobna okrivljavanja. Ni  se ni ovdje gore niste prestali prepucavati, svađati i nadmudrivati. Plutate okolo, nasumice, kud vas struje nanesu, ponekad se i sretnete, ali od toga svega ništa, jer pojma nemate kako se treba ponašati, efikasno i pragmatično djelovati, u svakom času, na svakom mjestu i u svakom djeliću Svemira, naročito tamo gdje se još nisu svrstali ni na jednu veliku stranu“. „Oprostite druže nismo Vam htjeli smetati.“ odgovoriše jednoglasno smjerno pognuvši glave. Onaj stariji gospodin je automatski stao u stav “mirno“ i ukočio se s rukom na pozdrav. Onaj mlađi drug se „zaledio“ i predstavljeno upro pogled u dubinu Svemira, sa željom da na mah nestane iz vidokruga svojeg političkog ideala i nedostižnog idola.
 
„Kaj je kaj je? Još uvijek vas je trta kad me ugledate. Može vas i biti. Kaj ste napravili tamo dolje od moje države?“
„Nismo mi. To je narod htio, a mi smo samo na demokratski način to priveli kraju“, odgovoriše obojica.
„Demokratski, kažete. Kaj je rat, klanje, ubijanje, protjerivanje,devastacija, otuđivanje, rasprodaja, bogaćenje, nepotizam, klijentelizam, korupcija, razna i različita diskriminacija, difamacija drugova, prijevare, laži, nerad, izrabljivanje narodnih masa, podupiranje klera, stvaranje siromaštva i bijede, stvaranje bogataša, nepoštovanje znanja i vještina, rasprodaja nacionalnog bogatstva, podčinjavanje strancima, dopuštanje svakojakih nereda u društvu, zanemarivanje nacionalnih interesa, neimanje općeg pojma o ičemu, a kamoli o tome kako se stvara i vodi samostalna država.“, otpuhnuvši dim s cigare ljutito je upitao Maršal.
 
„Da imate pravo, ali ne baš u svemu. Ja sam se suprotstavljao tome svemu, koliko god sam mogao i znao, ali jednostavno se dalje više nije moglo zajedno, pogotovo kad su nas napali i htjeli nam oduzeti više od pola teritorija, koji je oduvijek bio naš.  Znate ja sam ipak na kraju krajeva  Hrvat.“ rekao je onaj mlađi.
„A ne zapitate li se tu i tamo zašto sam ja 1974. donio onaj Zakon o mogućnosti odcjepljenja i osamostenja?“
„Mislim kako sad o tome nema smisla raspravljati. Dogodilo se što se dogodilo. Morali smo se braniti. Hvala Bogu obranili smo se i konačno osnovali svoju državu – vječiti san svih njenih sinova i kćeri“, odgovorio je general.
http://www.cineaste.com/images/0000/1029/Tito03.jpg
„Svaka čast. Obranili ste se. Stvorili ste svoju samostalnu državu. Priznajte, da je to ipak bilo, uz moju indirektnu pomoć, kako god se to sada nekome činilo. Pod broj jedan nisam dao da se tebi predsjedniče pakuje, a kao drugo državu si ustrojio uz pomoć mojih kadrova, u svim resorima. Što je od te države  nastalo nakon dvadeset godina i zašto? Znate li uopće gdje ste, kakvi ste, čiji ste i kome služite. Tko vas i kuda vodi i koji vam je cilj, kratkoročni i dugoročni? “ upitao je Stari.
„Ja svemu tome nisam nimalo kriv. Krivi su ovi njegovi u kojima još uvijek tinja nostalgija i nekakve ideje o novom balkanskom ujedinjenju.“
„To su blesavoće. To je samo skretanje pozornosti od stvarnog stanja i svega što se događalo prije nas. Kakva nostalgija, kakvo ujedinjavanje?“
„Znadete li i uopće što želite?“
„Kak ne bi znali. Svoju samostalnu državu.“
 
„A što je s narodom? Narod vam gladuje. Obrazovani mladi ljudi bježe iz zemlje, za poslom, boljim uvjetima života i za srećom koju ovdje nemaju. Oni sz za Hrvatsku zauvijek izgubljeni.“
To mi nismo krivi, već ovi poslije nas.
„Kako ste ih odgojili. Boga mu!  Kadrovi se moraju odgajati i stvarati i to godinama. Dobro što se nađe još tu i tamo koji od onih mojih starih prokušanih i sposobnih.“
„Tih više nema zasigurno. Ono malo preostalih staraca je uglavnom na aparatima ili su već odavno u društvu dr Alzeimlera.“
„Ili ste ih izručili stranim državama i sudovima, ili su se zavukli u mišje rupe, jer su za sve krivi: za propalu industriju, za uništena poljoprivredna dobra, za nestajanje radničke klase, za raslojavanje društva, za uništena i rasprodana radnička i sindikalna odmarališta, za devastaciju i „betonizaciju“  jadranske obale, za srozavanje školstva, za urušavanje zdravstva, za  negativni demografski trend, za otupljivanje i gubljenje domoljubnog naboja, za nestajanje nacionalnog ponosa, za prekrajanje historije,…i hoćete li još. Ima toga još puno, za što danas  krivite moje kadrove, sljedbenike i simpatizere. Oni su krivi što vaše višeumlje s kojim ste se busali u prsa postaje jednoumlje, samo na malo drukčiji način, nije naime dirigovano, već se pokazalo praktičnim i korisnim. Imate preko 500 stranaka, a svi su manje-više jednaki. Svi hoće vlast, uhljebljenje sebe i svojih na državnim jaslama, a za narod vas baš briga. Narod vam je glasačka mašina.“
 
Ne to nije točno. Mi imamo demokraciju. Svaki građanin slobodnom voljom bira, bude biran i opozvan ako treba.“
„Meni ne moraš te fore prodavati. To nije čak ni samoupravljanje. Vi se ne možete i ne znate ni o čemu dogovoriti, čak ni na CK, a kamoli dolje u bazi.“
Onda to ne bi bila demokracija, već autokracija.
Tko mi to govori? Boga ti. Priznaj barem sada ovdje meni da si ti više lupao šakom o stol nego ja, samo što od toga nije bilo nikakve koristi. One moje koji su ti u početku nužno trebali si razjurio, što ti osobno, što li oni oko tebe, koji su te kasnije lijepo nasanjkali i prevarili. Državu su ti rasprodali, njeno bogatstvo otuđili, narod posvađali i dan danas šire mržnju i stvaraju sve veće i veće podjele. A najgore od svega, što nigdje na svijetu ne postoji, što ne pamti historija: svoje ste generale isporučili stranom sudu, a oni nisu okupirali nikoga, već se branili.
 
Od kud Tebi te i takve informacije? Zar Joža još uvijek funkcionira? Kako komunicirate?, upitao je Predsjednik.
„Ja sam to pokušao zaustaviti, ali nažalost nisam stigao, a nisam imao ni lojalne saveznike.“, priznao je drug.
„Dečki moji niste dobro obavili posao niti jedan, niti drugi, kao što to ne rade dobro ni ovi poslije vas. Očito je da sam s vama negdje pogriješio u odgoju. A vi ste baš potpuno zakazali u odgoju i naobrazbi svojih nasljednika. Boga ti. Ne možeš ih čak ni prepoznati, ni po čemu. Ne znaju što je lijevo, a što desno. Ne prepoznaju avangardu. Čas su jedni gore, drugi dolje i tako ukrug. Uopće nama novih lica, novih ideja ni novih planova i programa. Jedni drugima podmeću, jedni po drugima pljuju, jedni druge okrivljuju, a u biti su svi međusobno dobro povezani i organizirani, makar svaka skupina i grupa onako  sama za sebe izgleda neorganizirano, jer o istoj stvari različito govore, djeluju i zalažu se.
 
Toga prije nije bilo. Mi smo bili  jedinstveni i monolitni. Tada se je dobro znalo tko što misli, tko što radi i tko je za što odgovoran. Kaj možeš kad sad naprosto nemaš čovjeka koji bi govorio „ti to, ti to“. Prave se kao da svi sve mogu i  sve znaju i svaki  tjera svoje, neovisno jedan o drugome, a u istom su jatu. Ne zna desnica, što radi ljevica. Pri tom se sve  nekako vrti u krug, kao ringišpil, baš kao i vi zajedno sa mnom boraveći na ovim oblacima koji neprestano kruže,po zadanim  orbitama Svemira, gdje se po nekakvoj ekliptičnoj zakonitosti ponekad približimo i sretnemo.
„A kaj se može. Prerano smo pozvani ovdje gore.“,odgovoriše obojica  uglas.
 
„To vam je od stresa. Niste znali uživati, ni u čemu. Ne znate čak ni pušiti cigare. Nego boga ti, znate li nekog drugog osim Castra tko bi mi slao ove kubanke. Zaliha mi je pri kraju a ni on neće više dugo.  Čuo za neke nove jako dobre. Čekaj kako se ono zovu. Zapisal sam negdje. A evo ga: Macanudo Vintange 2000 No 1. Moram to probati. Ovaj No 1 obećava. Možete li mi to nekako nabaviti?
Nemam pojma kaj je to i tko toga ima.
Niti ja. Nikad čuo.
Naravno, mogel sam si i misliti. Koga ja pitam za cigare. Ništa zato. Pitati ću Churchila ili Orsona Welsa. Tu se negdje okolo motaju. Stalno im je cigara u ustima. Niste vi za ništa, pa ni za to. Ne mrete mi čak ni trg u glavnom gradu oduzeti.
 
Mogli smo da smo htjeli, ali mi to nismo htjeli. Povijest i povijesne činjenice bi trebalo poštivati, uvijek i za sve jednako.
Nego čudili ste se mojem položaju ovdje. Neću duljiti, niti išta tajiti, niti biti lažno skroman. Tu sam radi mojih djela i zasluga, moje povijesne zbilje i značaja, a najviše zbog onih dolje koji  dan danas nose velike svijeće i moj bedž na reveru u isto vrijeme. To se vama sigurno neće dogoditi. Ajd' zdravo do ponovnog susreta. Nemojte se tamo negdje u dubini, na mračnim stranama, međusobno potući. Jako ste mi dragi obojica.
 
Odjednom, ni od kuda, u istom trenu, spustila se gusta magla, nastala jeziva  hladnoća i osjetila se zloslutna nadolazeća oluja svega i svačega, uglavnom beskonačnih  različitih misli iz svih vremena, drevnih eona, mnogih vjekova i sa svih prostora u Svemiru. Nošeni nekakvim nevidljivim  strujama bez vjetra oblaci su u nekontroliranom kaosu promijenili smjer kretanja. U višedimenzionalnom prostoru gdje  pravci  postaju krivulje, a krivulje višedimenzionalni likovi, čije su strane zakrivljene plohe, gdje se  lako i brzo utone u drugu dimenziju i izgubi svaki trag, u prostoru i vremenu, pogotovo onakvom kakvog mi ne poznajemo, malo prije viđeni oblaci jednostavno su nestali i utonuli u Svemir.
 

Nera Krupić

Povezane objave

Tito – idejni temelj i politički uzor vladajuće klase u Republici Hrvatskoj

hrvatski-fokus

I desnica i ljevica taje žrtve

HF

Moderni balkanski krkani u politici

HF

AFORIZMI – Zašto navijači sudca nazivaju ciganom, a nije crnac?

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više