Zašto o promjeni izbornoga zakona u vrijeme izborne kampanje
Malo tko je postavio jedno posve logično i neodgovoreno pitanje: Zašto inicijativa za raspisivanje referduma o ustavnoj izmjeni Izbornoga zakona i to baš u vrijeme izborne kampanje za predsjednika Republike Hrvatske? Kako se sami inicijatori nisu udostojali odgovoriti na ovo intrigantno pitanje, nameće se vrlo logičan zaključak da žele loviti u mutnom. Naime, sve je očitije da aktualnog predsjednika Ivu Josipovića hvata panika pred sve većom popularnošću i potporom koju u hrvatskoj javnosti uživa glavna protukandidatkinja gđa Kolinda Grabar Kitarović. Čini se da mu u tome ne mogu pomoći ni javna televizija i ostali nacionalni mediji iako su posve pod njegovim nadzorom. Stoga je, na samom kraju mandata pokrenuo inicijativu za promjenom Ustava. Ali čini se da mu ni to nije dosta, pa je potrebno dodatno zamutiti vodu.
Neki od inicijatora izmjene izbornoga zakona i to u samom Ustavu RH, možda nisu ni svjesni da su se upregli u kola zakulisanih igara kako bi se spriječila sve vjerojatnija pobjeda gđe Grabar Kitarović. Osim, dakle ovoga neodgovornoga pitanja, sama inicijativa udruge „U ime obitelji“ osim nekih relatvno dobrih prijedloga obiluje nekim ozbiljnim nedostacima. Samo preferncijalno glasovanje dobra je ideja i već se primjenjivala na izborima za EU parlament. Inicijatori referenduma međutim propisuju točnu recepturu, koju žele ugraditi i u prijedlog ustava RH.
„Želimo da nas predstavljaju sposobni, a ne podobni zastupnici“- ističu u svojim izbornim načelima. Postavlja se međutim pitanje: tko jamči da će pojedinci biti više sposobni i manje podobni od onih na listama stranaka. Političke stranke nastupaju sa svojim prepoznatljivim programom, i na temelju toga birači biraju kanditadate s njezinih lista. Ako stranka iznevjeri – izgubit će povjerenje birača na idućim izborima, koga god stavila na svoju listu. Nasuprot tome tzv. sposobni pojedinac može biti vještom manipulaciijom proizvedeno novo lice koje obećava, a bez ikakvoga pokrića. K tome, tzv. nezavisni zastupnici, koji ne ovise o stranci, mogu biti daleko lakše ucijenjeni ili potkupljeni za određene političke igre. Zapitajmo se samo koliko je jedan „nezavisni“ don Ivan Grubišić ispunio očekivanja svojih birača. Njega birači očito neće birati na idućim izborima, ali umjesto njega može se pojaviti mnoštvo novih „obećavajućih“ lica, i tako od izbora do izbora.
Željka Markić
„Sadašnji izborni prag od 5 % je relativno visok za hrvatske prilike“, ističu dalje inicijatori referenduma. Međutim ne objašnjavaju kakve su to „hrvatske prilike“ zbog kojih bi trebalo spustiti prag. Takve „prilike“ mogle bi vrijediti za mnogoljudnije države, primjerice Njemačku, u kojoj je i 3 % u apsolutnom smislu velik broj. Nasuprot tome „hrvatske prilike“ su takve da nizak izborni prag ostavlja prostor za vješte manipulatore da se nametnu dijelu hrvatske javnosti i tako izbore svoju ulaznicu u Hrvatski sabor. Ne treba imati iluzija da bi velik broj njih imao svoje do tada skrivene ambicije i želje, koje nitko živ ne bi mogao ispuniti. Iskustva europskih zemalja s demokratskom tradicijom potvrđuju da je najgori onaj izborni zakon koji dovodi do čestih parlamentarhih kriza i padanja vlada.
Prijedlog da se zabrani prijeizborno, a umjesto toga uvede poslijeizborno koaliranje, otvara prostor za izigravanjem volje birača, jer bi se stranka za koju su glasovali mogla naći u koaliciji potpuno suprotnoj od očekivanja birača.
Ostaje međutim pitanje zbog čega inicijatori referenduma nisu ponudili neke posve očekivane prijedloge. Primjerice da se poveća broj kandidata na listi za dijasporu, koji je u više navrata smanjen na stamotno nizak broj od svega tri zastupnika. Također, zbog čega inicijatori nisu predložili da u Hrvatskom saboru sjede zastupnici koji predstavljaju sve hrvatske građane, neovisno o etničkoj priopadnosti, kao što to postoji u i većini zemalja sa stabilnom demokratskom praksom. Hrvatska bi trebala imati jedinstveno pravo glasovanja, jer svi hrvatski građani politički su Hrvati (baš kao to vrijedi i u drugim zemljama zapadne demokracije), a prava njihovih etničkih zajednica zajamčena su ustavnim ili drugim zakonima. Zamislimo samo kada bi SAD imale zastupničke kvote za nacionalne manjine…
Uostalom kako se inicijatori nisu sjetili da se smanji ukupan broj zasupnika, koji bi s obzirom na broj stanovnika u Rebublici Hrvatskoj mogao biti 81 zastupnik. U svakom slučaju, ne više od sto. I na kraju, najveća je opasnost da se ovako nedorečeni prijedlozi dižu na ustavnu razinu. Ustavom se uređuju temeljne vrijednosti jedne države (ustav u Njemačkoj zove se Temeljni zakon), kao što su: suverenitet i teritorijani integritet, parlamentarna demokracija, obitelj i brak i sl., a ne nedorečeni prijedlozi inicijatora u čije namjere nismo posve sigurni. Štoviše oni su u mnogočemu opasni i neiskušani eksperiment kakav ne postoji ni u jednom zemlji s demokratskom tradicijom.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više