U bolničkoj sobi Danima je odbijao hranu, oči su mu bile mutne i daleke, negdje na bojištu, ili tko zna gdje. Nije govorio, samo je nepomično ležao. Čekao je, uporno, možda je molio u sebi? Onda jedne noći tijelo mu se izvilo, neprirodno, kao da je od gume. Otišao je, strahote koje je proživio u ratu bile su jače od jedne čiste ljudske duše. Robert Tomšić