DRUGA OKUPACIJA DUBROVNIKA I KONAVALA – Neprestana srpska presizanja (2)

Povijesne i suvremene velikosrpske aspiracije

U povijesti, od srednjovjekovnoga prodora srpskoga cara Dušana (1308.-1355.) sve do Stona i popravoslavljivanja juga Hrvatske  (Cuius regio eius religio, čija je zemlja, njegova je i vjera!), pa do 1991., jug Hrvatske porobljavan je u svakomu stoljeću u prosjeku jednom: u XIX. je to bilo 1806.: na to nas još podsjeća, među ostalim, i spaljeni katolički samostan na Daksi pokraj Dubrovnika, paljeno je sve katoličko – kraj njega su strijeljani hrvatski rodoljubi, a on je i danas paljevina.

Slijedom toga, za porobljivačkoga nasrtaja 1991. na svakih pedesetak metara cesta po Konavlima i na brojnim popaljenim kućama pisalo je: »Ovo je Srbija« ili je bio nacrtan srbijanski grb, famozna „četiri S“/ ćirilicom C: „Samo sloga Srbiju spašava“. (Isto sam gledao i po crnogorskim prometnicama i fasadama prije osamostaljenja Crne Gore!)

Što za Austro-ugarske što za Kraljevine Jugoslavije, u svakomu većem gradu istočne obale Jadrana, u samomu središtu – od Trsta do Kotora – velike su srpske crkve, mnogo veće od broja srbskih pravoslavnih vjernika u tim gradovima, ali – to je velikosrpski projekt; ovladati istočnom obalom Jadrana!

Negdje na pragu devedesetih, u Društvu hrvatskih književnika, tada još »književnika Hrvatske«, na tzv. proširenom sastanku Saveza komunista, gdje sam bio nazočan (i prisutan!) Joža Horvat, poznati naš književnik i moreplovac, rekao je, zapamtio sam: „Drugovi, ne zaboravite da srpska posezanja za hrvatskim morem nikada ne će prestati!“ Bio sam začuđen, ne rečenim, to sam, na žalost, već bio shvatio, nego time tko je to rekao: poznati komunist, partizan, „sudionik Topuskog“, graditelj Titine Jugoslavije, ali – iako pod starost – i vojnik dragovoljac Hrvatske vojske. Što se moralo dogoditi da Horvatov raniji svjetonazor bude izliječen od iluzija!?

(Važna opaska! Nastojim uvijek razlikovati velikosrbina od srbskog čovjeka i srbskoga naroda, šovinista i okupatora od rodoljuba i zdrava  srbskog nacionalista! Među Srbima imam prijatelja kojih se ne odričem, a srbski je narod u većini pošten i nadaren, u mogućnosti i u budućnosti i hrvatskomu narodu prijateljski, pod uvjetom da  mu se dopusti gledati vlastitim očima, mimo mitova i obsjena, npr. da su Konavle „srpska zemlja“, npr. da je Gundulić srbski pisac, npr. da je Dubrovnik „srpska Atina“ ili  npr. da je „Bog Srbin“: „Srpsko je nebo plave boje/ na njemu sedi Srbin Bog/ okolo Srbi anđeli sede/ Srbina glede Boga svog!“ itd., itd.)

Doista, velikosrbska posezanja za hrvatskim teritorijem kao i za  hrvatskim akvatorijem ne prestaju ni nakon Domovinskoga rata. Srpsko veće Boke kotorske tu nedavno tiska politikantski pamflet „Srpski Konavli i hrvatska kultura“, ogavan šovinistički i mrziteljski bućkuriš, u kojemu su »dokazi« da su Konavle “srpske“ jedan ćirilički natpis na groblju u Cavtatu, na privatnomu grobu nekoga srbokatolika, kojih je, zna se zašto, tamo bilo šačica, ili „srpska ćirilica“ na stećku u Brotnicama, što je, naravno, laž: stećak je ispisan bosančicom, dakle hrvatskom ćirilicom, a Niko Kapetanić, ugledan znanstvenik, pronašao je u Konavlima i glagoljicu, također hrvatsko povijesno pismo. (Pišem ovo ad hoc, izvan svojega radnoga prostora, pa stoga  ne navodim točne nadnevke!)

Također nedavno u Srbiji se tiska znanstvena disertacija „Govor Konavala“ kao dio proučavanja srbskoga jezika! Zamislite da HAZU ili Matica hrvatska tiskaju znanstvenu disertaciju „Govor Kragujevca“, u ediciji proučavanja hrvatskoga jezika. Čula bi se ta sramota do UN-a, ali hrvatska šutnja je, međutim, tipična; zato se puno toga takvoga i događa.

Dakle, velikosrbska posezanja ne prestaju, sustavno se nastavljaju, ali kakve to veze ima s Jadransko-jonskom magistralom?! O, itekakve. Ako bi se ostvarila putanja te međunarodne prometnice onako kako je predlaže i/ili zagovara hrvatska aktualna vlast, stvorilo bi se – od Pelješca do Ponte Oštre – golemo i akutno upaljeno slijepio crijevo jugoistoka Hrvatske, gospodarski  zapušteno i prometno izolirano od glavnih europskih prometnica. A i od matične zemlje. Tada je – sa stajališta regije/regiona – najuputnije odsjeći to hrvatsko slijepo crijevo i priključiti ga Republici srpskoj, kako se to u netom minulom nasrtaju na Hrvatsku i projektiralo! Hrvatska vlast radi samo tomu u prilog. (Nekoj vrsti Zetske banovine za Kraljevine Jugoslavije?!)

Zapravo, to priključenje i ne mora, a vjerojatno i ne će biti formalno: ono  se ostvaruje već samom izgradnjom te ovako zamišljene magistrale. Zamislite Dubrovčanina koji hoće što prije autom sinu do Zagreba! On se s lokalnog hrvatskog odvojka međunarodne magistrale negdje kraj Trebinja, u drugoj državi, priključuje na europsku prometnicu, plati tamo Srbima cestarinu…a svakako će trebati ponijeti i putovnicu, jer u drugoj je državi, a ako nešto vozi još i  podmiriti carinu…

(Nastavak slijedi)

Dr. Stijepo Mijović Kočan