Na rubu pameti

Slobodno birajmo onu osobu bez utjecaja sa strane

Svi krivotvore potpise na mjenicama, svi primaju mito da ne bi govorili istinu, svi kradu i varaju i zgrću pare, samo brodolomci, koji su se rodili kao pravednici, tj. ljudi kojima su živci toliko podrovani, te im je životni nagon podređen nadzoru mozga, ti postaju zgažene i popljuvane prnje, jer se nisu umjeli snaći u zvjerinjaku gdje vlada jedno jedino načelo, da je krv iz grkljana našeg bližnjeg najtoplija, pa prema tome i najhranjivija.

(Miroslav Krleža)

Ovaj Krležin citat je svevremenski, pomalo „kamovski“, sa i bez „isušene kaljuže“, primjenljiv i prihvatljiv u mnogim područjima i segmentima života, rada i djelovanja diljem svijeta, kako neciviliziranog i neuljuđenog, tako nažalost i onog drugog civiliziranog, kulturnog i uljuđenog, u kojem bi znanje, suvremene spoznaje, tradicija i kultura, ljudska svijest, humanizam, kozmopolitizam, demokracija, demokratičnost, vrhunska tehnologija, višedimenzionalna raznolika i različita umreženost, socijalna osjetljivost, svekoliki pluralizam, nacionalna, vjerska i kulturna tolerancija, empatija, razumijevanje, sloboda, jednakopravnost, dužnost i odgovornost pojedinca i skupina, prema sebi i drugima i drugačijima, trebala osigurati dostojanstvo, slobodu, mir i poštovanje  među svim narodima, diljem svijeta.

To bi bilo moguće tek onda kada bi se takvo stanje barem donekle postiglo unutar jednog naroda, odnosno žitelja svake države. Pri tom bi se trebali potpuno zanemariti osobni uskogrudni ciljevi pojedinaca, političkih skupina i struktura koje vladaju pojedinim društvima u okvirima svake države, kao i u međusobnom odnosu, sporazumijevanju i djelovanju između pojedinih država, u bilo kojem smislu. Bez obzira radilo se o velikim ili malim državama i narodima, svi imaju jednaka prava na život, dostojanstvo, suverenost, opredjeljenje, razvoj i boljitak, kao i na svaku moguću pomoć „velikih“ „malima“, međusobno uvažavanje i sveopću solidarnost i bratstvo temeljeno na svemu onome, što svakog čovjeka čovjekom čini i na tome kako smo svi braća u Bogu, bez obzira na to kako tko svojeg Boga kada i gdje nazivao.

Svakog je čovjeka Bog stvorio na „svoju sliku i priliku“ i niti jedan čovjek bez obzira tko je, gdje je i što radi, nema pravo onog drugog na bilo koji način diskriminirati i isključivati kao čovjeka, u vezi bilo čega, za bilo što, pogotovo ne za svoje osobne, uskogrudne, utilitarne i sebične ciljeve. Za svakog čovjeka na ovom svijetu je predviđeno određeno mjesto u vremenu i prostoru, prema njegovim kompetencijama, znanju, sposobnostima, vještinama, mogućnostima i nekakvoj sudbini ili karmi, s obzirom na određene potrebe i okolnosti. Zbog određenih okolnosti, ograničenja, nemogućnosti,  bivanja na pravom mjestu u pravo vrijeme, neki nisu mogli biti niti otkriveni, a kamoli doći u situaciju da razviju svoje potencijale i postanu, samosvjesni, kompetentni, kompetitivni, samopouzdani, odgovorni i istaknuti na vrh u bilo čemu i za bilo što. Za to vrijeme, zbog mnogih ne baš pozitivnih i dobrih okolnosti i mogućnosti neki drugi su bez početnog, urođenog, pozitivnog, velikog mnogostranog osobnog potencijala, što bi im osigurao potrebno znanje i razvoj sposobnosti dogurali do vrha ili na sam vrh, uz mnogostruku, često puta netransparentnu i nezakonitu potporu, onih pojedinaca, političkih, svjetovnih ili crkvenih struktura, kojima je to odgovaralo i koje su si tako osigurale razvoj, opstanak, beneficije, sinekure i vlast, nad narodnim masama, koje su korištene isključivo kao glasačka mašinerija, s prethodnom dobro osmišljenom i provedenom lobotomijom, u smislu prosvjećivanja, lobiranja i prezentiranja u raznim predizbornim i izbornim kampanjama.

To najviše dolazi do izražaja u političkim strankama gdje pojedinci gaze sve pred sobom kako bi postali lideri, ili ako već ne to, onda oni lideru najbliži. To gledamo dvadesetak godina i uvjeravani smo kako je to sve demokracija. Istina, čovjek tijekom svog rasta i razvoja, sukladno stečenom znanju i razvojem sposobnosti i vještina, mijenja svoje stavove, usklađuje se sa situacijom, potrebama, htijenjima, željama i spremnosti da se utilitarno promijeni, ponekad dijametralno suprotno u mah, ili pak malo-pomalo klizeći s ultra-desnog do ultra lijevog, zadržavajući se u  centru onoliko, koliko je nužno potrebno i dok se s visokom sigurnošću ne dokuči u koju stranu nakon toga. Pri tom je sasvim svejedno koliko se koja ideologija promijenila i potpuno zaboravi i potisne što su bili temeljni začeci njegove polazne političke opcije, program stranke, karakterne osobine stranačkog lidera, ciljevi i zadaci, kao strategija i taktika koje su iz toga proizašle. Vrlo važno.

Planova uglavnom nema, programi se prepisuju – sve je to manje-više taksativno nabrajanje ili popis lijepih želja koje pučanstvo želi čuti u kojem vremenskom periodu i na kojem mjestu. Većina se svega prepušta stihiji i očekuje kako se uvijek nešto dogodi, radilo se ili ne radilo, a ako bude sreće to, nešto može prema zakonu vjerojatnosti ispasti dobro. Tada će se sporiti u tome, čija je to bila pametna zamisao i tko je najviše doprinio realizaciji. Sada se to događa s preferencijalnim glasovanjem i istraživanjem tko je prvi na tu zamisao došao, tko se za nju zalagao i tko će je na kraju oživotvoriti. Čista smijurija. Kao da je to neki novi izum i da će se iz toga roditi i nastati novi Tesla, Churchill, Putin, Majka Tereza, Washington, Byron, Sulejman Veličanstveni,…

„Preferencijalno glasovanje je sustav glasovanja u kojem građani s pravom glasa osim mogućnosti glasovanja za određenu listu imaju pravo zaokruživanja određenog kandidata s te liste, što se razlikuje od tzv. sustava "zatvorenih" lista, gdje građani glasuju samo za željenu listu, a poredak kandidata na listi određuju stranke odnosno kandidati sami.“ Pritom je vrlo važno što takav način glasovanja nosi sve u sebi, a isto tako  što je sve još u „paketu“ pod tim nazivom. Budući da imamo vrlo vješte i uspješne sastavljače, čitače i tumače zakona, pa čak i ustava, pri čemu o nekoj interpunkciji ovisi da  možeš tumačiti isti zakon kako ti trenutno odgovara, prema dnevnim, osobnim ili stranačkim potrebama i narodu davati pitijske odgovore na postavljena pitanja za rješavanje pojedinih problema.

Ipak, preferencijalno glasovanje u najelementarnijem obliku, bi bio određeni demokratski napredak i malo bliže neposrednom odlučivanju i volji birača, iz čega bi možda proizašla veća odgovornost onih pojedinaca koji će se naći  na stranačkim listama. Liste će i dalje sastavljati stranački lideri i njima bliski suradnici, što ovisi o demokratičnosti stranke i o razvidnoj i zornoj diferenciji podobnosti i sposobnosti, kao i nedvojbenoj poslušnosti i prihvaćenosti stranačke stege, zatomivši osobno mišljenje i stavove. Kakvo god glasovanje bilo na kojim god izborima u nas, nama ne trebaju nikakvi domaći ni vanjski tutori, u smislu za koga glasovati, a ponajmanje nam to treba prilikom propovijedi s oltara mjesne crkve, u bilo kom obliku, direktno, indirektno, u natruhama ili prispodobama, koje se vežu uz nedjeljno evanđelje.

Kampanja za predsjedničke izbore još službeno nije ni počela, a već se da naslutiti da će biti poprilično prljava, destruktivna, necivilizacijska, neprimjerena osobama koje se kandidiraju i krajnje ponižavajuća za njihove potencijalne birače. Mi nismo nikakvo krdo koje „psi čuvari“ ili „kauboji“ trebaju usmjeravati i kupiti na hrpu, dok se ne izabere pastir ili pastirica, koja će dalje upravljati krdom i odlučivati umjesto njega. Osim toga znamo i prepoznajemo da i na „lijepom licu“ može biti kiseo, neiskren i namješten osmijeh, kao i da na ne baš lijepom licu osmijeh može biti iskren, vedar i topao. Tko je taj tko si uzima ekskluzivno pravo da određuje, bez ikakvih skrupula i nelagode i izravno nameće biračkom tijelu za koga treba, smije ili ne smije glasovati -tko je dobar, bolji, najbolji, a tko ne valja? Biramo li nekakvu miss, mistera ili predsjednika države? Za te ljude trebaju i moraju isključivo govoriti njihova djela, njihovo obrazovanje, sposobnosti, osobine, karakter, spremnost na služenje i žrtvovanje svom narodu i domovini.

Domoljublje se ne iskazuje mahanjem zastavama, nošenjem i isticanjem državnih simbola, pjevanjem državne himne, verbaliziranjem svojih domoljubnih osjećaja, optrčavanjem državnog teritorija, uzduž i poprijeko, grljenjem sa svakom staricom, ljubljenjem djece, ispucavanjem nogometne lopte, obećavanjem svega i svačega…, nego radom, svakodnevnim poštenim radom, poštivanjem zakona, plaćanjem poreza, socijalnom osjetljivošću, empatijom, pomaganjem potrebitima, dostupnošću većini, razumijevanjem, iskrenim odnosom prema svima doma i vani, osobnom jednostavnošću,  vjerodostojnošću, odgovornošću, općom pristupačnosti, vidljivom brigom za svakog pojedinca, borbom za napredak i boljitak, čuvanjem svojeg, poštivanjem tuđeg…, jednom riječi to mora biti osoba koje se nigdje nikada nijedan naš građanin neće sramiti, ni zbog čega, koja će biti uzor djeci i mladima, jer se sama „stvorila“ i postala takvom isključivo svojim radom, ponašanjem, nastojanjem, htijenjem i željom da unaprijedi cijelo društvo, svima omogući bolji život i jednakopravnost pred zakonom, a da je pri tom bio i ostao normalan čovjek. Sve drugo je na rubu pameti, jer stvara ikone, zaluđuje narod, širi mržnju i podjele po raznim osnovama, vraća nas u povijest i traži prilagodbe povijesnim ličnostima i njihovim idealima, u jednom sasvim drugom vremenu i drugačijim potrebama.

Ankica Benček