Božić u našem malom mistu

Od Božića je sve počinjalo. I Stipanjdan, i Ivanjdan, i Nevina dječica, i Nova godina

Neka naše mlađe generacije čuju i to, kako se nekada slavio i doživljavao Božić u našem malom mistu. Živjelo se i radilo od Božića do Božića i za Božić. Od Božića je sve počinjalo. I Stipanjdan, i Ivanjdan, i Nevina dječica, i Nova godina koja se doživljavala i slavila kao mali Božić. Redali su se i slavili jedan za drugim crkveni sveci i svetkovine; i Kalandora, i Sveti Blaž, i Grgur, i Blagovis, i Čista srida, i Drinova, Grušna i Cvitna nedilja, i Uskrs, i Mali Uskrs, i Sveti Josip, i Sveti Ante, i Ivanjdan, i Petrovdan, i Ilindan, i Velika Gospojina, i Mala Gospojina, i Mijeljdan, i Sveta Kata, i Svi sveti i…

Uz vjerski život i vjerske potrebe, naš težak i pastir je istovremeno zadovoljavao i svoje kulturne, športske i druge potrebe. Do crkve se pješačilo desetak kilometara. Svećenik je među njih dolazio i pješice i rjeđe, na konju. Odbrojavanje i zagrijavanje za dan D je već počelo. Materice su dan kada se ženske cine muškima. Očići su dan kada se muški cine ženskima. Oj, curice, idu Materice. Oj, momčići, idu i Očići. Radi se o manjim ili većim poklonima, kako ko ima, i kako je ko zaslužio. Najčešće su to; šaka lišnjaka ili orasa, te grotulja nanizanih suvih krušaka, a u opticaju su i; šlape, čorapi, terluci, pa čak i osušeni pršuti.

Tilovina, grabovina i jasenevina se više ne zelene. Grane i grančice su im ogoljele. Prevladava sivilo. Na starom hrastu iznad kuće, prorijeđeno lišće je još nauzgor, ali je požutilo. Zeleni zimzeleni uljez, božićni bor, svečano na ramenu donesen iz obližnje planine, naslonjen uz veliku drvaricu ispred kuće, pozira razdraganoj čeljadi punoj očekivanja. Uz obveznu božićnu ispovid ide i obvezno božićno biljenje kuće. Klaka ima dovoljno, zato se klačine i prže. Čistoća i bjelina idu ruku pod ruku. Tvoja duša je sada bijela kao ova tvoja bijela košulja. Rekao je poslije ispovijedi svećenik malom dječaku. Ambari su puni, meso je već osušeno, iz badnja dopire miris kiselog kupusa, a vino pristiglo u mišinama je već otočeno u bačve. Rakija je u pletarama i bocama, a suhe smokve u papirnatim fišecima. I pekara i ognjište, i oklagija za razvlačenje tijesta su u punom pogonu. Ničega ne smije nedostajati. Svega triba biti u izobilju.

Badnji je dan. Veliki je post. Na šporetu, u velikom loncu krklja kupus i meso. Božićni bor je zauzeo najistaknutije mjesto u kući. Okićen je papirnatim ukrasima, jabukama i smokvama, čak i pokojim suhim kolačem. Oprani i izbrisani stakleni cilindar na lampi petrolejki, te  obiljeni zidovi, u ovo svečano vrijeme, u kuću unose dodatnu svjetlost. Drveni badnjaci koji završavaju u šporetu su znak da nam je došla Badnja večer. Sva čeljad su na okupu. Uobičajna i rutinska molitva „Pozdravljanje Gospe“ se negdje u sredini naglo prekida, da bi se obogatila s božićnom pjesmom „U sve vrime godišta, mir se svitu navišća, porođenje djetića, svetom Djevom Marijom…“ Sutrašnji bogati božićni program zahtijeva rano ustajanje, puno prije svanuća. U toploj kući, u kojoj se ovoga puta vatra nije niti gasila, oko božićnog bora i bogate trpeze, svoja mjesta zauzimaju, u misna odijela odjevena, sva kućna čeljad; stari roditelji, sinovi sa nevistama i dicom, i…

Čabulja

Kao zagrijavanje za ranojutarnju molitvu i božićnu pjesmu, kućom se šiti žamor božićnog čestitanja. Dobro ti došo Božić i sveto porođenje Isusovo! I s tobom Bog d'o zajedno. Da se Isus već rodio, to čujemo i iz jedne kitice u božićnoj pjesmi. U ponoć se Bog rodi. Nebo zemlju osvijetli. Ko u podne svjetlo bi. Svetom djevom Marijom. Na paljenje božićne sviće pristižu i članovi šire obitelji. Kupus i meso za doručak, to je zaista rijetkost, no poslije jučerašnjeg velikog posta, veliki objed počinje prije svanuća, pa se slobodno može nazvati i ručkom pod zvijezdama.

Poslije zahvale Bogu na darovima, sučući brkove i stavljajući prst u uvo, starom putničkom pismom, prvi se oglasio, živahni djed, kućni starješina. Dobro došlo sveto porođenje. Hvala dedo, Bog ti dao zdravlje. Istim stilom se otpjeva djedu i nastavi s novim oblicima pjevanja; muškom i ženskom gangom, bećarcem, brojnicom… I tako, s uzdignutim čašama i drvenim bukarama  u rukama, sve do misnih doba, kada se, opet uz molitvu, u crno vino namočenim kruhom, gasi svića i kreće u crkvu.

Sa svih strana, uz međusobna čestitanja Božića, što pješice, što na osedlanim konjima, uz sve oblike pjevanja, slivaju se misari u dugačku kolonu koja vodi prema crkvi. U jednoj u takvoj koloni je završio i mali dječak, kojem je u sjećanju duboko urezan prvi susret sa crkvom, i hijerarhijski odnos od ljudi na zemlji do Boga na nebesima. Opijen velikim ljudskim mnoštvom, slikama svetaca po zidovima, izdignutim oltarom, svećeničkim odijelom, molitvom i pjesmom, te pogledima prema gore, zauzeo je čvrst hijerarhijski stav. Vjernici, svećenici, biskupi, kardinali, Sveti otac papa, i Bog na nebesima, koji nam je dao Deset Božjih zapovijedi da živimo po njima. I tako je na cijeloj zemaljskoj kugli. No, kasnije je saznao da postoje i neke druge vjere, i neki drugi svećenici, da postoje čak i neki ateisti, pa je u svojim razmišljanjima našao razumijevanja, i za skandinavskog biskupa, koji je na vrhuncu svoje biskupske karijere izjavio, da on „još uvijek traga za istinom“. No, kako mali dječak čvrsto vjeruje da je sve u nečijim, to jest u Božijim rukama, onda su i ovakva razmišljanja u funkciji njegove veličine, i veličine njegovog sina, čija zvijezda već dvije tisuće godina sija sve jače i jače.

Žarko Marić