Desetak policajaca, desetak metara od crkvenih vrata, u okruženju drže desetak osoba…
U jutarnjim satima 28. 12. 2014. gledamo TV emisiju Vremeplov, pa među više istaknutih ličnosti, rođenih ili umrlih toga dana, rekoše nekoliko rečenica i o dr. Anti Paveliću, koji je baš toga dana, od posljedica jugoudbaškog atentata, umro u Madridu.
Dvadestih godina prošlog stoljeća bio je istaknuti pravaško politički djelatnik. U beogradskoj skupštini je bio i svjedok atentata na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike. Poslije šestojanuarske diktature bježi u inozemstvo i osniva revolucionarnu organizaciju USTAŠA. Na razvalinama Jugoslavije, 1941.godine obnavlja Hrvatsku državu, čiji su glavni neprijatelji bili četnici i komunisti. Rimski ugovori, rasni zakoni, itd. Dosta je bilo istinitog u tom prilogu, a bilo je i elemenata iz jugoliterature, za koju je istaknuti jugopartizan Dušan Bilandžić 1991. godine, poslije otpjevane pjesme „Evo zore, evo dana“ rekao, da je ta literatura preko noći postala znanstveno smeće.
Isto kao što se HTV, toga dana, u svojoj emisiji sjetio njegovog imena, tako isto se tradicionalno, i svećenik u crkvi na redovitoj svetoj misi, sjeti i duše pok.dr. Ante Pavelića. Ispred crkve, prije početka sv. Mise, nailazimo na čudnu sliku. Desetak policajaca, desetak metara od crkvenih vrata, u okruženju drže desetak osoba, koji, prislonjeni uz crkveni zid, u rukama drže nekakve transparente. O, pomoz Bog četnici! Povišenim glasom, ne obazirući se na policiju, grupu prislonjenu uz crkveni zid, pozdravi jedan vjernik i produži u crkvu. Crkva je već dupkom puna. Razmišljajući o četnicima, nisam se stigao, pri ulazu niti po čelu pomazati svetom vodom. Kako četnici. Odkud sada četnici. Zar nisu poslije Oluje pobjegli kao zečevi. Zar im nije baš tako rekao njihov Milošević. Svi ste pobegli kao zečevi. Znam nešto i o zakonima u životinjskom svijetu. Zec kada pobjegne, on se nikada ne vraća starim stazama.
Nisam im u zubima vidio nikakve noževe. Nisam primijetio niti neobrijane brade. Je, ali niti Šešelj nije nosio bradu. Odgovori mi jedan dobar poznavatelj te problematike. Čujem iza crkvenih vrata kako njihov megafon, na početku nekakve rečenice, glasno ponavlja. Ante Pavelić. Ante Pavelić. Ama ljudi moji je li to moguće. Četnici veličaju Antu Pavelića. Iziđem van i naletim na visoko decibelni bum. Ako bacač petarde pod njihove noge ostane nepoznat, onda ću na svim sudovima izjavljivati da čvrsto vjerujem da su je aktivirali oni sami, ili netko od policije, koja je čvrsto držala kontrolu u rukama.
Pred crkvenim vratima sam primijetio samo jednog zaostalog vjernika, koji je očito tu čekao prijatelja ili prijateljicu da zajedno uđu u crkvu. Ispod jakne, na majici mu se primjećuje otisnuti tekst: Zagreb u srcu. Ovo slovo u je malo povećano i ispunjeno s kockicama iz hrvatskog grba. Ili je takva moda, ili je momak, u osiromašenoj Hrvatskoj, kako oporba stalno ponavlja, majicu dobio na poklon, i nema šta drugo obuć. Uglavnom, primijetio sam, da je ta majica za trubača iz spomenute desetine veliki problem. Ona mu je veliki trn u oku, upire prstom u nju, i od policajca traži pomoć. VADITE MI OVAJ TRN, ZBOG NJEGA MI ŽIVOT CRN.
Žarko Marić
