Balkanizacija hrvatske politike

Josipović će proći kao i Bandić. Gubitnički!

Što se može zaključiti usporedbom ovih i prošlih predsjedničkih izbora? Malo toga, dvije su to potpuno različite utakmice, utrke. Različit je broj birača, i stvarni i statistički, upisani, kao početne veličine s kojim se onda igra postotaka. Različito je bilo glasovanje u dijaspori, tada još omogućeno, sada praktički onemogućeno. Biračko „tijelo“ je s jedne strane ostalo bez dijela birača, „izbrisalo“ ih vrijeme iako su možda još na popisu, a pet novih generacija osamnaestogodišnjaka mu se priključilo.

Koncem 2009. bilo je stotinjak tisuća više zaposlenih, primanja su bila  nešto veća, recesija je relativno kratko trajala. Medijska situacija je bila drugačija – glavni mediji su jednoumno čvrsto vladali scenom, bez obzira ili možda baš s obzirom na tadašnji HDZ. U međuvremenu se ipak pojavilo nešto slobodnijih internetskih „prozora“ slobode i poneka televizija koja je uspjela pokriti dijelove Hrvatske. Za početak bi se moglo ustvrditi kako je najusporedivije vrijeme izbora – kalendarski gledano – da su održali skoro isti dan u prosincu, a klimatski bi trebalo vidjeti koliko je klima u međuvremenu  „odklimala“.

Bandićeva posilijeizborna iskustva

Na predsjedničkim izborima 2009. u prvom krugu natjecalo se dvanaest kandidata, na prošlima samo četiri. Prvi krug 2009. bio je tako „dizajniran“, osmišljen, manipuliran, da u njemu svakako pobijedi Ivo Josipović. Protiv Andrije Hebranga je igralo sedam kandidata sve samih bivših hadezejaca, ili barem tzv. „desničara – tako je tadašnji HDZ bio organiziran i toliko snažno je stao iza „svoga“ kandidata. U igri je bio i „samac“ Milan Bandić – tek friško izbačen ili silom ispisan iz SDP-a u kojemu je ostao Ivo Josipović, koji je bio u Bandićevoj gradskoj partijskoj „ćeliji“, ali bogme i na jaslama. Kako bilo u drugom su se krugu našli Josipović i Bandić, pripadnici dvije Partijine frakcije, pa su izbori za predsjednika države bili skoro unutarpartijski. Sukobile su se kak ti „lijeva“ i kak ti „desna“ frakcija, pri čemu su mediji Bandića uvaljali u blato do vrata, kao, „desničara“, kao „Hercegovca“, „neznalicu“, recimo jezika, a bogme mu dodalo i korupcije. Bandić je na tim izborima osvojio blizu devetsto tisuća glasova. Ponadao se kako će to kapitalizirati na parlamentarnim izborima, ali ne bi ništa od toga – nije sa svojom listom prošao ni izborni prag jer su parlamentarni izbori sasvim treća utakmica. Uspio mu je povratak u politiku i pobjeda nad Partijom u drugom pokušaju, na izborima treće vrste, opet u Zagrebu. Sanjao je i novi pokušaj, ali na krivoj strani, pa ga snašao Remetinec, kao i kandidata lovca na polarne medvjede Nadana Vidoševića. Davno prije je značajan broj glasova, nakon izbora dvije tisućite, pokušao kapitalizirati predsjednički kandidat Mate Granić, osnivajući DC, od čega ne bi koristi, ako se ne računa čudovito političko preživljavanje Vesne Škare-Ožbolt.

Koliki je stvarni politički potencijal Ive Josipovića

Trenutačno većina analitičara i političara, čak i SDP-a, računa kako Josipović ima politički kapital od preko milijun „duša“, pa već sutra može birati hoće li sam u politiku, s Orahom, ili će ići u osvajanje SDP-a. Sve je još utemeljeno na tezi kako je društvo eto strašno podijeljeno na „ljevicu“ i „desnicu“, dijeli ih oštrica britve. Stvari ipak stoje drugačije, naime niti je podijeljenost ideološka toliko oštra pa počiva na oštrici britve, a niti će svi odmah potrčati za Josipovićem. Potpuno sam uvjeren kako je najmanje polovicu njegovih glasača baš briga za njegovu buduću karijeru; podržali su ga, ali sada imaju važnijega posla. Uostalom on je gubitnik, te još dvadesetak raznih stranaka, a ne oni, zaokružili su ga i što bi još sada? Od one druge polovice polovica će pokušati potražiti mjesto u pobjedničkom šatoru, već je gužva, pa će možda tek četvrtina uopće i razmišljati o budućnosti Ive Josipovića, SDP-a, „ljevice“, politike i političara uopće. Dio vladajuće garniture, naročito one srednje i niže gledat će kako se snaći u novim okolnostima. Posebno će se to odnositi na medijske aktiviste (novinare), užasan je to i nelojalni soj, mnogi su već pretrčali, ostali se spremaju. Josipović više nije vlast pa će mu oni koji su ga do sada štitili i pisali mu ode sada početi postavljati pitanja o „ustaškoj zmiji“, darivanju „hrestomatija“ srpskom veleposlaniku, stambenim kvadratima, koliko se „zampilo“, a ima toga još. I ne samo da će ga otvoreno o navedenome pitati, već će biti i novih pitanja, ali i „paketa“ – uostalom zna on kako se to radi. Izgledna je ne samo lignja na lešo, firigana…, već i medijski čvarci od lignje.

S pantovčačkog konja na donjogradskog magarca

U takvoj situaciji ni jedna varijanta povratka u politiku, silaska s pantovčakog konja na donjogradskog magarca, ma koliko željena nije  baš sjajna. U SDP-u s kime? S Mirandom Mrsićem, Rajkom Ostojićem, Jakovininom ženom, vratiti Linića, „kooptirati“ Freda Matića, maloga Glavaševića pa s njima? Uzeti u stranku „haenesovke đevojke“ i Vrdoljaka? S Mazalicom, Antunovićkom i Vrabec-Mojzeš, pa to ni Macan ne bi mogao marketinški upakirati a zatim skupo prodati. Možda se s nekima može izvesti kakav unutarstranački puč, ali poslije osvojiti glasove – do sedam posto najviše, puno sam zapisao. Što bi pritom bilo s poraženim dijelom SDP-a? Nova stranka? Kad Josipović nije uspio „osedlati“ Milanovića za pet godina, a nastoji to od početka, sada jednostavno nije pravo vrijeme, a pitanje  ima li se više i koga. Zapravo jedini „pravi put“ smjenjivanja Milanovića je, uz pomoć Josipoviću najdraže političarke Pusićke i zastupnika njena inače već propaloga HNS-a i ponekog manjinca, rušenje Vlade, pa onda na tim razvalinama kadrovsko „restrukturiranje“ SDP-a. Slijedi sastavljanje nove Vlade, po „receptu“ Kosoričine nakon Sanadera, a prije toga se mora po mandat kod  Kolinde. Prevelika je to žrtva, mnogi ministri i kadrovi niže pozicionirani bi morali otići, a tek neki bi se mogli vratiti u Hrvatski sabor, pa bi se i s njima morala slagati nova Kukuriku Vlada. Zastupnici Kukurike bi bili svjesni kako u slučaju skorih izbora skoro nitko od njih više ne bi, nakon takvoga nereda, bio na listi, a ako bi i bio, mala bi mu bila vjerojatnost izbora. Takva operacija bi tresla državu duže vrijeme i konačnici nije izgledna.

Nepriznavanje izbora po scenariju Slobodana Miloševića

Drugi opaki scenarij je prije tri dana prišapnuo Josipovićev RTL – Kolinda nije pobijedila na izborima jer od ukupno izašlih na izbore nije osvojila pedeset posto više jedan glas, uzimajući u obzir nevažeće listiće. Krasna matematička operacija, mutež s rezultatima. Jučer je nepriznavanje rezultata najavila supruga ministra Jakovine, članica izbornog stožera Ive Josipovića. Istina, on se preko neke glasnogovornice ogradio, ponovio priznanje rezultata izbora, ali kad se uzme u obzir kako je to prvi najavio Josipovićev RTL vidljiva je  tipična Josipovićeva politika povlačenja konaca iza scene i iz sjene. Uostalom „s kim si takav si“, Josipović si je birao stožer, kao i savjetnike recimo, pa sad nema mogućnosti iskrene ograde. Istodobno, javlja Jutarnji, „visoki izvor“ iz Vlade potvrdio je kako se ide u pravcu nepriznavanja rezultata izbora.

Gdje ja stadoh, ti produži

Većina pravnih stručnjaka smatra ih valjanim, postoji i presuda Ustavnog suda u sličnom slučaju kako se nevažeći listići ne računaju, ali HR, Prvi program, je iz neke rupe izvukao Krunislava Olujića koji ima suprotno „pravno“ mišljenje, pa se voda nastavlja mutiti. Ovaj scenarij je prevršio svaku mjeru – nepriznavanje izbornih rezultata održanih izbora unošenje je tipičnih poteza Slobodana Miloševića u hrvatsku politiku, državu i društvo, njena balkanizacija. On sredinom devedesetih nije priznavao razne izbore, a i rezultate zadnjih, dvije tisućite, je prihvatio silom nakon pravog „rata“ na beogradskim ulicama i nakon što je policija prešla na stranu izbornih pobjednika na lokalnim parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Tražio sam ovakav europski primjer, ali ga nema. Sličnome scenariju u Hrvatskoj, dok još ima vremena, treba stati i na kraj i na glavu i na rep. Inače će se podjela, koja bi u normalnom prijenosu vlasti bila uglavnom nevažna – nalik onome što smo naprijed napisali – oštriti i „šiljiti“ te prenijeti na ulice sve za račun ostanka na vlasti pod svaku cijenu. Josipović bi ostao više „milom“, a Milanović i njegovi komsomolci, većinu kojih je u svom gnijezdu odnjegovao nitko drugi do li Milan Bandić, više silom ili i silom ako treba.

O takvom potencijalu SDP-a pod Milanovićem pisali smo u vrijeme obračuna sa zagrebačkom partijskom ćelijom davne 2010. godine upravo uz pomoć ovih „novih snaga“, čistih od svake socijaldemokracije, ali ogrezlih u vlast i privilegije. Takav tamni potencijal nije prepoznat ni u  SDP-u, ali ni izvan njega, pa je 2011. osvojio tu dragu vlast. Ova igra osim što je opasna za državu i društvo mogla bi pogubno završiti za SDP, pa u njemu, ako nije prije, sada valjda zvoni i na uzbunu. SDP se mora vratiti na „pravi put“, put hrvatske socijaldemokracije s puta samo vlasti i „tehniciranja“ s njom. I na tom putu se konačno emancipirati od „partije“, čak ju, kao simbolički čin, izbaciti i iz naziva, i postati hrvatska i europska demokratska stranka bez fingirane i kontrolirane unutarstranačke „demokracije“. Ovu bitku moraju povesti čelnici poput Tonina Picule i Zlatka Komadine, sad je izglednije prije, a ne poslije parlamentarnih izbora. Poslije bi za SDP moglo biti kasno, a Hrvatskoj je lijeva demokratska stranka nužna. Rješenje s „kooptiranjem“ Josipovića i pozivom da bude novi šef SDP-a značilo bi kako su sadašnji čelnici iz drugog plana potpuno nesposobni za izlazak iz stranačke krize, kao i sadašnje kolektivno vodstvo, Glavni odbor, pa ni članstvo bi označilo tek start za novu „čistku“. „Diferencijacija“ bi se odvijala po dva „putića“ – regionskom i komjugofilskom.

Mato Dretvić Filakov