SOLUS CATHOLICUS – Postizborna histerija

Netolerancija Zorana Milanovića, Predraga Matića…

O netoleranciji hrvatske političke i ideološke ljevice, kao i njezinom nedemokratkom habitusu i titoističkim totalitarnim impulsima, moglo bi se napisati nekoliko političkih ogleda, ali mislim da bi se ova kolumna trebala ograničiti samo na jedan segment te netolerancije. Ona se nalazi još vrlo daleko od zrele europske i socijaldemokratske misli, jer je pretvorena u mješavinu komunizma, najopskurnijeg liberalizma i antikršćanskog anarhizma. Ona se nakon poraza Ive Josipovića na predsjedničkim izborima i pobjede demokršćanske kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović pokazala u tisuću lica. Ja nikada kao kršćanin nisam otvoreno pisao, niti govorio, niti su mi puna usta  tolerancije. Nastojim ju živjeti, promicati i širiti svojim kršćanskim djelovanjem i poštovanjem prema svakom čovjeku gdje i kada god je to moguće. Ali sam shvatio jednu stvar – upravo oni kojima su puna usta ljudskih prava i tolerancije, takvi je najmanje u životu ostvaruju i takvi su na žalost u svojem mentalnom sklopu najnetolerantniji.

Tu je netoleranciju pokazao prije svega premijer Zoran Milanović kada je u izbornoj noći odbio čestitati novoizabranoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović na izbornoj pobjedi. Bez obzira na političke razlike, čestitka političkom neistomišljeniku na izbornoj pobjedi, osobito na tako važnim izborima kao što su predsjednički jest jedna civilizirana i humana gesta i time se pokazuje velika ljudska i osobna veličina gubitnika. Ivo Josipović osoba je i političar snažnih titoitstičkih impulsa čiji su stavovi puni upravo takve totalitarne ideologije, čime je podijelio hrvatsko društvo za vrijeme svojega mandata. No, smogao je snage, te izborne noći ponijeti se kao gospodin, gentlmenski, te je priznao svoj izborni poraz i čestitao svojoj suparnici od koje je izgubio izbore. No, premijer je reagira previše emotivno sa refleksima prezira i niskosti prema svojim političkim suparnicima neartikulirano vrijeđajući, što nije dobro za osobu koja obnaša tako važnu funkciju. Time si je pribilježio veliki minus, reže si granu na kojoj sjedi i vrlo lako bi mu se moglo dogoditi da uskoro padne i više se nikada ne podigne. No, to je očito njegov problem s kojim će se sam morati nositi. Isto tako, ono što je vrlo čudno u posljednjih nekoliko dana je također netrpeljivost prema Hrvatima u BIH i onima iz dijaspore.

Nju je u samoj izbornoj noći započeo širiti ministar branitelja Predrag Matić koji je izneo tezu da oni koji ne žive u Hrvatskoj i ne plaćaju porez nemogu odlučivati o našoj sudbini. Zato bih ih trebalo, kao suspendirati iz izbornog zakona. Time je izazvao lavinu prezira prema tim ljudima i od strane, ne samo drugih političara sličnog profila, nego i jednog dijela pučanstva. Te teze, prema mojem mišljenju ne drže vodu. Glasovi Hrvata iz BIH i dijaspore su jedan demokratski doprinos izbornom zakonu i znak snažnog etnocentrizma, etniciteta i zajedništva hrvatskoga naroda koji je u ovom povijesnom razdoblju kada imamo mladu hrvatsku državu više nego bitan. Govor kako su glasovi Hrvata izvan domovine prevagnuli na ovim izborima također ne drži vodu iz razloga što je fenomenološki dokazano da niti na jednim izborima do sada ti glasovi nisu imali veću prevagu. Političke opcije, kao i predsjednički kandidati su se u hrvatskoj smjenjivali. Prema tome, u tome ne vidim niti problem, niti opasnost. Jasno je da takvu klimu prezira prema Hrvatima izvan Hrvatske šire uglavnom oni iz ljevičarske mentalne i ideološke galaksije. Svatko po tome pitanju može imati pravo na svoje mišljenje.

Demokracija je. No moje je mišljenje ZA Hrvate iz BIH i one iz dijaspore, jer su to ljudi koji su za vrijeme Domovinskoga rata uvelike zadužili ovu zemlju, a i danas joj uvelike pomažu. Bilo bi dobro, a vjerujem da su neki to već učinili, napraviti jednu političku analizu o povijesnoj i političkoj ulozi Hrvata izvan Hrvatske u stvaranju hrvatske države. Ono što je po mojem mišljenju najvažnije jest to da tim istim osporavateljima ljudskih prava Hrvata izvan Hrvatske nisu problem velikosrbi i politički jugoslaveni koji žive u ovoj državi tijelom, ali ne i srcem, koji ju ne mogu smisliti i najbolje bi je utopili u žlici vode kada bi mogli. Takvi ljudi imaju pravo glasa. A upravo ljudi takvog profila u Hrvatskoj danas uživaju sve moguće privilegije.Takvi ljudi im nisu problem, a Hrvati izvan Hrvatske su im neprijatelji br. 1. Ovakav način razmišljanja i rezona prema našim ljudima ili je znak neznanja, ili zločestoće ili nedostatka potpune političke kompetencije.

Nije li bilo sramno što su komunisti napravili ljudima u BIH smanjujući broj glasačkih mjesta. Za sve one nerede u Mostaru i mučenja ljudi su sami krivi. Po njima je izgleda normalno da ljudi moraju putovati više od sto kilometara do svojeg glasačkog mjesta. To se sve pretvorilo u običnu farsu i mučenje jadnih ljudi. Na kraju krajeva, zašto bi svi ti ljudi koji glasaju izvan Hrvatske morali glasati baš za desnicu ili demokršćansku političku opciju. I ljevica je u mnogim slučajevima upravo i od tih ljudi uspjela dobiti određeni broj glasova, pa ne vidim u čemu bi bio problem? Uglavnom, ova postizborna histerija pokazala je jednu bitnu stvar – da hrvatska ljevica pokazuje upitnost svoje demokracije, da joj je potrebna introspekcija i duboko čišćenje, kao i transformacija u modernu socijaldemokratku opciju ako želi imati svoju budućnost. Oni imaju politički potencijal i normalno je da u svakoj modernoj državi postoji i takva opcija – socijaldemokratska. No, čini se da ćemo još pričekati sa njezinom istisnkom transformacijom. Dokle god se istaknuti pojedinci ne odreknu antihrvatski i antikatoličkih impulsa te anarhističkog liberalizma koji ne vodi nigdje.

Pavle Primorac