SOLUS CATHOLICUS – Finkielkrautov realizam i globalna utopija

Islam je u povijesti bio osvajačka religija u dva navrata, prvo s arapskim, zatim s osmanskim osvajanjima

Iz različitih stavova i pogleda, osobito kada je u pitanju problem sirijskih izbjeglica i njihov prodor u Europu koji se pretvorio u svojevrsnu seobu naroda, sasvim je normalno i evidentno da vidimo određene prijepore koji se iz toga problema rađaju. Međutim, nevolja i sumrak demokracije, kao i sumrak mnoštvenosti mišljenja po tom pitanju događa se u onom trenutku kada jedna strana u polemici odluči drugu stranu etiketirati, vrijeđati i stigmatizirati. Naime, u svijetu, a osobito u Hrvatskoj, normalno je uvrijediti onoga tko misli da ne treba nekritički primati izbjeglice u Europu, i nazvati ga „islamofobom“. Btw. mislim da je već u mnogim slučajevima sasvim jasno da su riječi „islamofobija“, „multikulturalnost“, „ksenofobija“, „tolerancija“, „ljudska prava“ kovanice koje izlaze iz radikalnog ideološkog kruga globalističko-liberalističke utopije koja u svakom trenutku svoje mišljenje pretvara u dogmu, te etiketira onoga tko se toj dogmi na bilo koji način usprotivi.

Alain Finkielkraut

Reći danas da bi možda prema problemu sirijskih izbjeglica trebalo prići hladne glave, a ne ih nekritički sve prihvaćati, u mentalnih sklopovima liberalističkih i ljevičarskih lobotomičara postaje skandal. Odmah postaješ za njih „fašist“ i „ksenofob“. Međutim, dobro je da u samoj Europi imamo intelektualce koji ne zauzimaju stav da izbjeglice treba a priori sve prihvatiti, ali da ih ne treba ni odbaciti. U svakom slučaju nužno je u tom kontekstu držati se određenih kršćanskih i humanističkih načela. No što nam o tome kaže francuski filozof i analitičar društvenih fenomena Alain Finkielkraut? U svojem intervju u Globusu on govori o problemu radikalne islamizacije i o potrebi da se Europu prestane gledati „kao apstrakni identitet definiranog isključivo pravnim standardima, ljudskim pravima i univerzalnim vrijednostima.“ Govoreći o tome što bi Europa trebala poduzeti kada se suočava sa islamizacijom on tvrdi: „Mislim da Europa apsolutno treba imati na umu da je ona – civilizacija. Ta civilizacija zaslužuje biti voljena, čuvana i treba je prenositi iz generacije u generaciju. Mora se odreći multikulturalne ideologije koju ne nesmotreno prihvatila. Trebalo bi pokrenuti postupak širokog dijapazona razmatranja migracije unutar Europe i donijeti nedvosmislene promjene u politici na tom području.“

Promatrajući fenomen samoga islama Finkelkraut promatra islam vrlo slojevito, i sa sociološkog aspekta, ali i s povijesnoga aspekta. Nakon dvije tragedije s kojima se susrela Francuska a koje su povezane sa radikalnim islamizmom on upozorava na problem radikalne islamizacije kojoj je izložena Europa, jer uz mnoge muslimane koji su prihvatili živjeti prema demokratskim zakonima, upozorava da niti džihadisti nisu pali s neba. Riječ je o ljudima koji su na neki način pronašli priliku da krenu u nove oblike osvajanja. „Islam je u povijesti bio osvajačka religija u dva navrata, prvo sa arapskim osvajanjima, zatim za osmanskim“, kaže Finkielkraut. Mnogi muslimani koji ne teže za radkalnim islamizmom, kao i mnoge izbjeglice koje dolaze u Europu u potrazi za boljim životom ne treba odbaciti, ali ujedno treba pronaći načina i mjera kako se oduprijeti radikalnom islamizmu i kako asimilirati ili  integrirati muslimane koji dolaze živjetu u Europu. Nije potrebno da Europa ulazi u neke nove ratove i sukobe, osobito ne sa muslimanima. Nužno je i potrebno da Europa samu sebe unutar sebe definira, da kao što kaže Finkielkraut, počne sebe doživljavati kao civilizaciju uzimajući u obzir duhovne korijene koji bi revitalizirale snagu europskog duha. Treba raditi na tome da se stvori mentalitet koji bi trebao voditi prema tome da muslimani trebaju poštovati zakone i uredbe koje su nastale na temelju demokratskih i humanih standarda.

Ali s druge strane, nužno je i potrebno intelektualno, polemički i duhovno sve one koji bi nekritički prihvatili sve izbjeglice u Europu (to su proroci globalno-liberalističke utopije) sa snagom pronicljivosti raskrinkavati kako bi se razotkrila njihova hipokrizija. Jer u njihovom mentalnom sklopu normalno je mrziti kršćane zbog njihovog opredjeljenja, dok i jedan oblik nepovjerenja prema nekom muslimanu oni nazivaju „islamofobijom“. Mišljenje da sve izbjeglice treba primati nekritički jest njihova dogma koju nitko ne smije dovesti u pitanje, ako ne želi biti razapet javno u medijima, kao što se to dogodilo Ladislavu Ilčiću. Ne daj Bože ako kažemo da izbjeglice koje primamo moraju prihvatiti pravila i zakone zemlje u kojoj živimo. Odmah smo „ksenofobi“. No, vrijeme će pokazati da su osobe kao što je Alain Finkielkraut u pravu kada govore o revitalizaciji europskog duha (potrebu povratka civilizaciji) i pogubnosti multikulturalne ideologije. A gdje će onda biti globalni utopljani?

Pavle Primorac