Katolička Crkva je i treći puta odigrala povijesnu ulogu
Borba protiv Katoličke Crkve u Hrvata i nakon stvaranja samostalne hrvatske države kao i u prošlosti vodi se vrlo sustavno. Jedan od načina borbe je pokušaj da se Katolička Crkva zatvori u sakristiju, da joj se oduzme pravo zauzimanja jasnih stavova o bitnim moralnim, društvenim pa i političkim pitanjima koja bitno utječu na život svakog Katolika odnosno svakog čovjeka. Vjernici očekuju od svoje Crkve da im pomogne u snalaženju u društvenom kaosu u kojem živimo da se založi za rješavanje brojnih problema koji vode Hrvatsku u propast. Međutim, svako angažiranje biskupske konferencije, biskupa, svećenika i Crkve kao institucije dočekuje se pravom sotonizacijom i osporavanjem prava Crkve da javno izražava svoja stajališta o bitnim društvenim pitanjima i kretanjima. Najradije bi Crkvu zatvorili u sakristiju i onemogućili joj da djeluje na širenju moralnih vrijednosti kršćanskog svjetonazora te da pomaže vjernicima u izgrađivanju moralnih i drugih stajališta.
Neki blaži kritičari djelovanja Katoličke Crkve pokušavaju nametnuti tezu da Katolička Crkva u Hrvata ne slijedi društvene promjene i osobito promjene u Katoličkoj Crkvi koje su nastale dolaskom pape Franje. Pišu i govore da je prošlo herojsko doba Katoličke Crkve kada je bilo ne samo razumljivo nego i potrebno da se Katolička Crkva angažira u obrani identiteta hrvatskog naroda, njegove slobode i njegova prava na vlastitu suverenu državu, odnosno da je prošlo to herojsko doba kada je trebalo obraniti ne samo ravnopravnost nego i opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tvrde kritičari djelovanja Crkve u suvremenim uvjetima, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, da su herojska vremena prošla, te da se danas Katolička Crkva treba baviti isključivo duhovnim i vjerskim pitanjima i da se treba potpuno povući iz društvenog života te da nema potrebe braniti identitet i opstojnost hrvatskog naroda jer on navodno nije više ugrožen. U toj borbi protiv društvenog djelovanja Katoličke Crkve hrvatski biskupi i svećenstvo žestoko se napada jer se tvrdi da su konzervativni, da žive u prošlosti čak da ne slijede i ne razumiju politiku pape Franje. Stotine pisama u kojima optužuju pojedine biskupe i Crkvu u Hrvata poslali su ateisti i agnostici.
Oni veličaju stajališta pape Franje, jednostrano ih tumače i nastoje produbljivati razlike između strategije pape Franje i hrvatske Crkve kojih u bitnim pitanjima nema. Kardinal Josip Bozanić stavio se na čelo onih u Katoličkoj Crkvi koji smatraju da herojsko doba Katoličke Crkve nije prošlo nego hrvatska Katolička Crkva treba slijediti velike kardinale iz prošlosti, blaženog Alojza Stepinca i kardinala Franju Kuharića. Bozanić sve više slijedi povijesnu ulogu Stepinca i Kuharića jer smatra da hrvatski narod ponovno živi sudbinske dane i da Katolička Crkva, ako želi biti na razini povijesne odgovornosti na kojoj su bili Stepinac i Kuharić, mora na sličan način djelovati. Dakle, kardinal Josip Bozanić nije prihvatio stajališta ne samo ateista i agnostika nego i jednog dijela Crkve u Hrvata da je herojsko doba Katoličke Crkve prošlost u kojem je Crkva imala ključnu ulogu u očuvanju hrvatstva i hrvatskog katoličkog identiteta i u procesima stvaranja i obrane hrvatske države i opstojnosti i ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Bezbroj je argumenata koji pokazuju da je kardinal Bozanić u pravu, da nije nestala potreba za herojskom ulogom Crkve u očuvanju katoličkog identiteta hrvatskog naroda, u očuvanju opstojnosti a ne samo ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, u očuvanju vrjednota Domovinskog rata i očuvanju naše kršćanske kulture i moralnih vrjednota socijalnog nauka Katoličke Crkve, ali i u krajnjoj liniji da nisu prošle ni velike opasnosti koje ugrožavaju ne samo daljnji demokratski razvoj suverene Hrvatske nego i njenu opstojnost.
Čitatelji sarajevskoga Katoličkog tjednika, svjedoci su kako već pet godina u svojim kolumnama, ali i u svojim knjigama i brojnim javnim istupima, dokazujem da hrvatski narod ponovno živi svoje sudbinske dane, da je na žalost ponovno izložen velikoj pogibelji da izgubi ono veliko što je stvorio 90-ih godina u stvaranju samostalne i suverene hrvatske države i borbi za ravnopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Proces detuđmanizacije, koji je drugo ime za rušenje nacionalnih vrjednota i identiteta hrvatskog naroda, daleko je odmakao. Mnoge bitne nacionalne institucije koje trebaju braniti i promicati hrvatski identitet su blokirane a mnoge čak i razorene jer je na djelu, kako je rekao kardinal Josip Bozanić, ideologija razvaline koja sustavno od Lijepe Naše pravi razvalinu. Jedina institucija od nacionalnog značaja koju nisu uspjeli obezglaviti i onemogućiti, koju nisu uspjeli pretvoriti u razvalinu je hrvatska Katolička Crkva. I zato je razumljivo da je ona meta najvećih podvala, krivotvorina i da je se pokušava stalno onemogućiti u njenom djelovanju. Hrvatski biskupi se uspješno odupiru i na razini su povijesne odgovornosti, oni jasno zauzimaju stavove o bitnim društvenim pitanjima. Oni su vrlo jasno i na vrijeme dijagnosticirali stanje u Hrvatskoj te su argumentima dokazali da je u Hrvatskoj na vlasti nenarodna vlast i da su potrebne demokratske promjene.
Konstatirajući i opisujući stvarno stanje u Hrvatskoj koje od Hrvatske čini razvalinu, koje prijeti bankrotom Hrvatske, biskupi bi bili licemjeri i kukavice ako ne bi poslali jasne poruke katolicima pa i zahtjev da se društveno angažiraju, da je neangažiranje a posebno ne izlazak na demokratske izbore svojevrsni grijeh propusta. Takvi ispravni stavovi hrvatskih biskupa izazvali su novi val sotonizacije i napada na Katoličku Crkvu. U tim napadima otišlo se tako daleko da je čak osporeno pravo kardinalu Josipu Bozaniću da primi stopostotne ratne invalide koji već dva mjeseca prosvjeduju protiv politike državnog vodstva koje diskreditira Domovinski rat i njegove vrijednosti. Kardinal Bozanić ih je primio i ponovio ono što je već mnogo puta rekao da se radi o novom grijehu struktura koje na razne načine pokušavaju naturiti povijesnu krivotvorinu da je ova Hrvatska stvorena navodno zaslugama Tite i komunista a ne u Domovinskom obrambenom ratu.
Kardinal Josip Bozanić se nije uplašio napada nego je otišao i dalje u svojoj pravednoj borbi za očuvanje nacionalnih vrjednota i istine o Domovinskom ratu. Na sam Badnjak posjetio je stopostotne ratne invalide u njihovom "šatoru", s njima porazgovarao i pomolio se dajući im najveću moguću podršku. Jasno je konstatirao da su oni moralna savjest hrvatskog društva, da se ponovno žrtvuju kako bi sačuvali ono veliko za što su se žrtvovali 90-ih godina. Kardinal Josip Bozanić napisao je i pismo vjernicima u kojima ih je pozvao na izbore te ih je podsjetio da je izlazak na izbore i njihova vjernička obveza, čak da je neizlazak grijeh propusta. Time je želio naglasiti da je za Crkvu važno da vjernici djeluju u društvenom životu i da se bore za pobjedu kršćanskog morala. Zato je Bozanić naveo jasne kriterije na temelju kojih bi katolici trebali izabrati predsjednika ili predsjednicu Hrvatske. S obzirom da je kardinal Bozanić ispravno procijenio da se radi o sudbinskim danima, da je potrebno promijeniti nenarodnu vlast na demokratski način, on je i u Božićnoj propovjedi bio jasan kada je zatražio da se zaustavi djelovanje ideologije razvalina koja je od Hrvatske učinila razvalinu i koja Hrvatsku vodi u propast.
Tako jasno opredjeljenje kardinala Bozanića na tragu je povijesnih situacija iz prošlosti kada su kardinali Stepinac i Kuharić u dramatičnim uvjetima kada je bila ugrožena opstojnost hrvatskog naroda i pravo hrvatskog naroda na svoju državu, na samostalnost i svoj identitet upravo svojim djelovanjem stvorili pretpostavke da je 90-ih godina hrvatski narod uspio ostvariti svoje povijesne težnje da stvori svoju samostalnu i suverenu Hrvatsku državu. Veliki kardinal, mučenik i blaženik, Alojzije Stepinac, stao je u obranu prava hrvatskog naroda na vlastitu državu u teškim tragičnim danima kraja Drugoga svjetskog rata kada je to pravo bilo u potpunosti ugroženo. Kardinal Stepinac osuđivao je ustaške zločine i osobno se angažirao da spašava ljudske živote, a žrtva ustaških zločina bio je i njegov brat. Međutim, kardinal Stepinac čvrsto je branio pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu koje je tada bilo u potpunosti negirano. Svojom žrtvom kardinal Stepinac obranio je to pravo i ideja i želja za vlastitom hrvatskom državom živjela je u srcima hrvatskog naroda usprkos komunističke torture i masovnih zločina kojima je kriminalizirana svaka ideja hrvatske države.
Hrvatski narod je čekao da se stvore povoljniji uvjeti da bi oživio tu ideju. I to se dogodilo u vrijeme sloma komunističkih režima i nestanka Varšavskog pakta odnosno u vrijeme svjetskog poraza komunizma. Međutim, ponovno se javila komunistička tortura i velikosrpski nacionalizam koji su pokušali ognjem i mačem spriječiti stvaranje samostalne hrvatske države utemeljene na katoličkom identitetu hrvatskog naroda, vjerskim slobodama i višestranačkom demokratskom sustavu. Došlo je do agresije Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku. Poraz ideje samostalne Hrvatske bio bi vjerojatno za desetljeća kraj mogućnosti ostvarivanja povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom. Dakle, kao i 1945. Godine, i 90-ih godina hrvatski narod je živio sudbinske dane kad se odlučivalo biti ili ne biti. I tada je kao i 1945. godine na scenu stupio još jedan veliki hrvatski kardinal dr. Franjo Kuharić. Hrvatska Katolička Crkva na čelu s kardinalom Kuharićem, jer se radilo o opstojnosti hrvatskog naroda, čvrsto je stala iza hrvatskih branitelja i hrvatskog naroda. Kardinal Kuharić odigrao je sličnu ulogu kao i kardinal Stepinac, mobilizirajući katolike u borbi za hrvatsku suverenost i samostalnost. Bez takvog angažiranja Katoličke Crkve na čelu s kardinalom Kuharićem pitanje je bi li uspjeli Hrvati ostvariti svoje povijesne težnje za vlastitom državom i obraniti Hrvatsku od genocida i agresije.
Danas skoro 23 godine kasnije ponovno hrvatski narod živi sudbinske dane, ponovno se obnavljaju političke koncepcije, planovi, ponovno su na djelu nove agresije koje osporavaju katolički identitet hrvatskog naroda, koje pokušavaju nametnuti ateistički svjetonazor kao službeni državni svjetonazor. Nastoji se diskreditirati Domovinski rat i nametnuti krivotvorinu da ova Hrvatska nije utemeljena na vrijednostima Domovinskog rata nego komunističkog antifašizma odnosno da je ovu hrvatsku državu stvorio Tito i komunisti a ne Tuđman i branitelji. Hrvatska je ponovno podijeljena, možda više nego ikad. Hrvatski narod ponovno treba jasan svjetionik, treba mu netko tko ima autoriteta i snage da se suprotstavi nenarodnoj vlasti. Dakle, stvorene su slične prilike kao za vrijeme kardinala Stepinca i kardinala Kuharića, te je potrebno da Katolička Crkva ide istim putem kojim su išli kardinal Stepinac i kardinal Kuharić.
Kardinal Bozanić je pozvao na trodnevni post i molitvu za domovinu. Taj dramatični poziv pokazuje da je Katolička Crkva svjesna da je domovina ugrožena, da su temeljne vrijednosti ugrožene. Jasne poruke uputila je i Hrvatska biskupska konferencija u povodu predsjedničkih izbora. Biskupi su vrlo precizno i jasno izrazili kakvu predsjednicu ili predsjednika treba birati. Biskupi su jasno opisali za koje temeljne vrijednosti se trebaju zalagati predsjednički kandidati. Kardinal Bozanić otišao je i dalje u jasnoći svojih poruka. Takvim svojim djelovanjem kardinal Bozanić je učinio velike korake na svom povijesnom putu da postane u hrvatskoj povijesti, uz Stepinca i Kuharića, treći veliki hrvatski kardinal.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više