O čemu šute takozvani monetarni suverenisti?

Samo nam ne spominjite propalu Jugoslaviju

Zagovornici lakih rješenja, a to su ona koja podrazumijevaju da se netko odrekne novca kojeg potražuje kako bi se dužnik mogao dalje nesmetano zaduživati, bez da makar za dlaku promijeni način svog ponašanja i uopće razmišljanja, nikada nisu imali veći prostor za djelovanje. Vidi se to na primjeru Grčke gdje Syriza danas može osvojiti vlast, ali niti Hrvatska nije daleko. I kod nas su u posljednje vrijeme na cijeni populisti i demagozi koji koriste priliku pruženu im od ozbiljnih političara koji su neozbiljnim pristupom svome poslu izgubili povjerenje građana. Još od izbijanja financijske, a ustvari gospodarske krize, oni se nisu odvažili pokrenuti korjenite reforme kako bi se Hrvatska bolje snašla u novonastalim okolnostima.

Vrijeme jeftinih kredita je odavno prošlo, a da bi dobili nove, makar i skuplje, bilo kakve, potrebno je uvjeriti kreditore da smo voljni i sposobni vratiti stare. Oni koji tvrde da su postojeći dugovi nelegitimni, tobože zato što Hrvatski sabor nije odlučivao o svakom pojedinačnom zaduženju, i kao da ih zato ne moramo vraćati (?!), čine veoma lošu uslugu građanima. Njihove je riječi lijepo slušati i nadati se kako je moguće pod neodgovorno ponašanje podvući crtu i krenuti iznova, zadržavajući k tome potpuno jednaki model ponašanja. Međutim, krajnje je vrijeme da se kao društvo otrijeznimo.

Ostatak komunističnog mentaliteta kojem je posve normalno raspolagati tuđim resursima i tuđim novcem, izrodio je teoriju prema kojoj se postojeći dugovi imaju otpisati i svima omogućiti novi početak. A financiranje tekućih potreba države i stanovništva osigurati, omiljena je fraza, povratom monetarne suverenosti. Tim se pojmom  prikriva činjenica da Hrvatska ima tu vrstu suverenosti jer je nikome nikad nije niti predala. Istina je i kako postoji namjera da se to učini uključenjem u eurozonu, ali je do toga još daleko i nemoguće je učiniti bez odluke Hrvatskog sabora ili čak referendumske odluke građana. Logično je onda zapitati se što hoće, ali i o čemu ne govore oni koji tvrde da nismo monetarno suvereni.

Jedna od stvari koju žele takozvani suverenisti je da se tečaj kune oslobodi stega koju mu je nametnula vezanost uz euro. Usto, deficit koji bi nastao naglim slabljenjem kune bi financirali novcem iz primarne emisije. Što bi to značilo za visoko euriziranu zemlju, ne treba puno nagađati. Podsjetimo se da je još Nikica Valentić vezao nacionalnu valutu uz njemačku marku i da se još od njegovih vremena brani tečaj tzv. otpuštanjem jednog dijela deviznih rezervi zemlje. Profesor Slavko Kulić je ovih dana rekao da je realni tečaj naše valute negdje oko 14 kuna za jedan euro, znači gotovo duplo slabiji nego ga održava Hrvatska narodna banka. Čak i on, kojeg se u javnosti svrstava u red monetarnih suverenista, kaže da bi to bila katastrofa za sve dužnike u eurima. Takvih je, kaže on, mnogo više nego ovih u švicarcima o kojima se trenutno raspravlja. No to su samo (pre)zaduženi građani. Gdje su onda još gospodarski subjekti i, konačno, država koje su dugovi također izraženi u eurima. Sve u svemu, rješenje problema dugova koje bi uključivalo dijelom njihovo brisanje i dijelom isplatu emitiranjem potrebne količine domaće valute graniči s pameću.

Koliko god takva zalaganja imala trenutačno prođu, u osnovi su pogibeljna za građane. Truju i ono malo svijesti o potrebi da se mijenjamo, i kao pojedinci i kao društvo. Skoro pola stoljeća smo živjeli u sustavu u kojem se za pojedinca brinula država. Država je svima osiguravala krov nad glavom i pun tanjur kao posljedicu imanja kakvog takvog radnog mjesta. Neefikasnost privređivanja poduzeća prenatrpanih nisko obrazovanim kadrom je plaćala država, prije svega zaduživanjem.

One koji upravo Jugoslaviju i njen samoupravni socijalizam ističu kao model koji bi riješio sve sadašnje hrvatske teškoće valja podsjetiti na to kako se živjelo u onom sistemu. Osim toga, od 1984. godine je i Jugoslavija povrat kredita koje su uzimali građani počela osiguravati deviznom klauzulom. Valutna klauzula dakle nije izum „zločestih banaka“ koje kao deru državno osamostaljene Hrvate već su njezinu nužnost uvidjeli i prihvatili čak i bivši komunisti iz vrha jugoslavenske i hrvatske socijalističke vlasti. Od tog trenutka je prestao valutni eldorado u kojem se dugoročni stambeni kredit već poslije nekoliko godina moglo otplatiti dinarima u vrijednosti šteke jeftinih domaćih cigareta ili manjoj.

Mlađi se ne sjećaju kako je bilo voziti se samo svaki drugi dan jer su količine goriva na tržištu bile ograničene i moglo ga se kupiti samo uz pomoć bonova, a koji dan će se voziti ovisilo je i o tome je li vam broj na registracijskoj pločici završavao parnim ili neparnim brojem. Nabavku kave i deterdženta samo preko veze, kao i televizora, bijele tehnike i automobila, tzv. suverenisti su izgleda također zaboravili. Valjalo bi ih podsjetiti i na modele automobila koji su prevladavali na našim cestama. Legendarni Fićo, Tristać, slovenska Katrica i TAS-ov Golf, uz pokoje Opele i neizbježne Mercedese naših gastarbajtera, gotovo su jedino što smo viđali na prometnicama. Današnja Hrvatska i ako bi, kako suverenisti vele, primarnu emisiju novca opet uzela u svoje ruke, građanima ne bi mogla osigurati niti toliko jer nema vlastitu automobilsku industriju. Ne proizvodimo više ni televizore ni bijelu tehniku.

Današnja Hrvatska nažalost proizvodi manje nego bivša socijalistička. Današnjoj Hrvatskoj ne stoje više na raspolaganju niti robe koje proizvode bivše jugoslavenske republike jer nismo više u zajedničkoj državi i nema više političke moći koja bi ih natjerala da nekome prodaju robu ispod tržišne cijene. Kao što ni mi sunce i obalu ne želimo više iznajmljivati turistima ispod tržišne cijene pa ni vlastitoj djeci više ne možemo osigurati da se ponekad okupaju u „vlastitom“ moru.

Uostalom, tko bi sad hrvatske građane mogao natjerati da se po ovim pitanjima vrate u socijalistička vremena? Stanovništvo zahvaćeno potrošačkim virusom sasvim sigurno se neće dobrovoljno odreći u međuvremenu dostignutog životnog standarda. I ne trebamo se zavaravati. Neimaštine po današnjim mjerilima ima na svakom koraku, ali i mnogi socijalni slučajevi uredno na uhu drže mobitele, vlasnici su nekretnina i voze automobile. Tako nešto u socijalističkoj Hrvatskoj ipak nije bilo moguće. Prema tome, valjalo bi konačno prestati idealizirati relativno nizak javni i inozemni dug bivše države. Povratak u ona vremena više nije moguć, makar koliko se s nostalgijom prizivala.

Rješenje za dužničku krizu zato trebamo tražiti u poštivanju preuzetih obaveza, što uključuje vraćanje dugova koje smo napravili, i pokušaju da ne trošimo više nego što zarađujemo. To podrazumijeva i odustajanje od prozivanja onih koji imaju novac zato što nam ga ne žele dati pod uvjetima koje mi kao zajmotražitelji želimo. Oživljavanje hrvatskih sela ne treba shvaćati kao izgradnju silne infrastrukture, opet na kredit, kako bi se mladi zadržali, a stariji eventualno vratili. Oživljavanje sela bi trebalo značiti da će netko preuzeti napuštena gazdinstva i nanovo kultivirati neobrađena zemljišta. Oživljavanje gospodarstva pak znači da se pomaže najviše onima koji proizvode za izvoz, kako bi zaradili što više konvertibilne valute. Naravno, i onima koji su po konkurentnoj cijeni sposobni proizvesti robe koje uvozimo, kako ne bi bespotrebno trošili devize koje imamo.

Ne možemo biti zemlja isključivo blagajnika koji će turistima naplaćivati kupanje u moru i sunčanje na plaži, eventualno i domaće kulinarske specijalitete, ili ulaznice za parkove prirode. Moramo „otkriti“ što drugi trebaju, pokušati to proizvesti i prodati im što više roba i usluga. To je smisao tržišnog gospodarstva i nikakva dogovorna ekonomija sovjetskoga tipa to ne može više zamijeniti.

Zbog toga moramo zapitati monetarne suvereniste, prihvatimo na trenutak njihovu definiciju monetarne suverenosti kao nadležnosti državnog predstavničkog tijela nad središnjom bankom, što bismo dobili time da saborski zastupnici odlučuju o svakom pojedinom kreditu i primarnoj emisiji domaće valute. Ta pogledajmo samo kako se biraju i tko sjedi u Hrvatskom saboru. Možemo li stvarno očekivati od jednog Ivana Sinčića ili udruge Franak, ako bi oni kojim slučajem dospjeli u Sabor, da bi vodili odgovornu monetarnu politiku? Pod odgovornom se politikom podrazumijeva ona koja je održiva na rok duži od jednog mandata i koja može osigurati relativno dobar životni standard građana. Ako ne bi vraćali dugove koje imamo i zato ne bi dobivali nove kredite, ni šleperi svježe tiskanih kuna ne bi mogli svima osigurati krov nad glavom i pun tanjur barem jednom na dan. A gdje je još ostalo – odjeća, obuća, školovanje, zdravstvene usluge, komunalne usluge i razno drugo.  

Zamjena jednih neodgovornih političara drugim neodgovornim političarima nam ne može donijeti ništa dobrog. Točno se zna koje su nam reforme potrebne kako bi se javna potrošnja svela u realne proračunske okvire. Priče o slobodnom tiskanju domaće valute i tome kako je ponovnom nacionalizacijom i eksproprijacijom tuđih dobara moguće riješiti sve naše probleme, promašene su i štetne po društvo jer odvraćaju od onoga što ćemo prije ili kasnije ipak morati napraviti. Pitanje je samo koliko ćemo do tada potonuti. S toga nam je bolje primiti se posla dok nam je barem nos još iznad vode.  

http://barometar.vecernji.hr/analyses/o-cemu-sute-takozvani-monetarni-suverenisti/