Ovakve Pupovčeve laži rezultirale su sao krajinu

Pupovčev koncept "traka-selotejp" – sjetva sjemena zla za budućnost

Ako ništa, s Branimirom Glavašem nikad nije dosadno. Za početak moram reći kako se s dosta njegovih poteza, a nakon presude mu, nisam slagao, no to je druga, kompleksnija tema. Recimo s „njegovim“ HDSSB-om, poglavito što je i od kad je „sadio tikve“ i s Milanovićem i s Josipovićem (pokušaj brzinske  promjene Ustava, sirova regionalizacija, s „figama“ za Josipovića u kampanji, a fol za Kujundžića…) o čemu sam ovdje pisao.

Nije mi se baš dopala ni njegov posjet Hrvatskom saboru, ustvari predstava oko njega, pa i neki dijelovi njegove hiperaktivne „turneje“ nakon što se vratio (Hvala Bogu!) u Hrvatsku dvojbeni su i nisam siguran kako će, za Hrvatsku, uroditi dobrim plodovima. Uzmimo kako većina toga proizlazi iz strukture njegove ličnosti – doista s njim nije dosadno. Nakon  dojmova okrenimo se činjenicama.

Zašto samo Branimr Glavaš ne bi smio u sabornicu?

Ako u Hrvatski sabor svatko s pravom glasa može biti biran, onda ga baš svatko može i posjetiti – zasigurno i onaj bez prava glasa. Primjerice, mora moći stupiti u njegove urede i neki osumnjičenik za tko zna što, pa i osuđenik na privremenoj slobodi, ako zbog ničesa, onda kako bi tamo nekom „Peđi“ ili Pupovcu predao žalbu-molbu. Kamo li da u sabornicu ne bi smio kročiti neki bivši zastupnik, primjerice Branimir Glavaš, pogotovo ako je on, barem privremeno, slobodan čovjek. Uostalom tko zna kakvi su sve „likovi“ njegovim hodnicima i uredima šetali tijekom povijesti, primjerice Srbi, a kamo li Hrvati. Koliko sam vidio na televizijama on se baš onako razveselio što je tamo došao, a čini mi se, kako se jedino „dotaknuo“ Šeksove slike, pače „razgovarao“ s njom, slike svoga bivšeg prijatelja.   

Nisam zapazio da je spominjao ni Srbe ni Pupovca, tek onako kao sretan čovjek što je tamo malo se „pravio“ važan – sam pred sobom i pred „lešinarskim“ medijima. Odatle je uostalom odlazio na sud ne znajući je li mu to, za neko vrijeme, tko zna koliko dugo, zadnja šetnja na slobodi. E pa sad različite su „zadnje želje“, njegova moguća zadnja za neko vrijeme je eto bila – šetnja sabornicom. Zar ni toliko kao barem trenutačno, slobodan čovjek nije zaslužio?

Pupovac ga odmah „oblijepio“ selotejpom

Ubrzo ga je s „vrpcom“ sivo-smeđom, pače kolutima te vrpce  zvane „selotejp“, oblijepio Milorad Pupovac, kolegu s kojim je sjedio u „tom“ Saboru nekoliko godina, čak su i dizali ruke – po točkama skupa. Zastupniku Pupovcu nije prvi puta da u Hrvatski sabor donosi „žutu traku“ i s njom  glumi. Godine 2013. donio je jednu s natpisom „GOST“ za Ružu Tomašić. Nitko tada na taj opaki igrokaz, „performans“ nije reagirao. Nije reagirao na tu vrstu Pupovčeve „polemike“ tipičnoga velikosrpskoga „šlepanja“ uz stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu. Ruža i Drugi svjetski rat i „trake“ – hej! Ruža je tada rekla što je rekla, na njezinu riječ trebala je „udariti“ Pupovčeva riječ ili nečija druga a ne žuta vrpca. Sad je, očito ohrabren prvim slučajem, na Glavaša navalio cijelim kolutovima, a i ispričao se što nije donio „akumulator“ jerbo je – pretežak.

Beograd 1941. – JUDEN FREI!

Milorad Pupovac nije seoski „birtaški“ „čađavo mehanski“ nasilnik, on je gospon profesor semantike, a to je mislim pametnija i starija „struka“ od marketinških lupanja po mozgu. Pa još kad se ona dodaju, gdje mu je kraj. Dakle, i Glavaševoj šetnji po sabornici (građevina!) mogao se verbalno, kulturno, profesorski, pritom i žestoko srpski, usprotiviti. Ta jedan je od najboljih govornika među zastupnicima, bogme i hrvatskoga standardnoga. Bez „trake“ i bez preteškoga „akumulatora“. Koliko sam razumio i „selotejp“ i „akumulator“ su simbolički prvenstveno medijski, virtualni dokazi u postupku protiv Branimira Glavaša i kao takvi odavno su „oblijepili“ javnost. U postupku koji je, kako stvari stoje, barem „zastao“ pred sudom u Hrvatskoj – u kojoj, barem kao državljanin, djeluje i živi zastupnik Milorad Pupovac. Igrati se protiv general-bojnika (Josipović mu je inače oduzeo i čin i odlikovanja) Branimira Glavaša s „trakama“ i „akumulatorima“, a potpuno zanemariti, kad smo već u Osijeku, koliko je ono mrtvih Osječana koje su pobili Srbi i JNA, njih nikada niti ne spomenuti, kamo li krivce, imali „trake“, „akumulatore“, topništvo, snajpere… e pa to ne će proći. Nikako ne će moći proći. Čak ni onda ako Branimira Glavaša, kako je on govorio, opet „zatarabe“. Kao i u svemu i u zločinu postoji neka tužna i ružna „ekonomika“, recimo deset prema tisuću – a o blizu tisuću pobijenih Osječana nema ni govora, njima na spomen ni „selotejpa“ ni „akumulatora“, ni „ve-er-bea“, ni suze…

Polaganje sjemena zla – u budućnost

Nije dakle problem u tomu da Milorad Pupovac govori o „slučaju“ Glavaš i o Branimiru Glavašu – bit su njegove „predstave“. Glavaš je tu samo kao povod, čini mu se odličan, toliko „jak“ da može nositi i teže breme krivnje od osobne. U njihovu središtu je Pupovčev koncept„selotejp-traka“ i stavljanje istoga u kontekst famozne  „hrvatske krivnje“. Zašto bismo zatvarali uši i oči, a naročito pamet – nastavak je ovo i koncepta i spravljanje „konteksta“ od najmanje, milijun i pol srpskih jasenovačkih žrtava, pa zatim stiže – „Sao Krajina“. Pritom je neobično važan zaborav – potpuni zaborav, recimo pokolja hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini u lipnju 1928., a tu je lažni velikosrpski „jasenovački mit“ počeo. Zaborava da su baš Srbi, a tko drugi, po tzv. sao krajini trakama ranih devedesetih obilježavali Hrvate („nesrbe“) i tako redom. To je osnovno značenje  Pupovčevih istupa u Hrvatskom saboru, a ne možda neka opća briga za stradanje Srba, a zašto onda ne i ostalih „građana i građanki“ tada još ponajprije „radnih ljudi i građana“ma kako i ma od koga stradali ili poginuli. Najopasnije je što koncept „traka-selotejp“ predstavlja i sjetvu sjemena zla za budućnost.

Neka negdje čuči, pa možda proklija za pet, deset, pedeset, sto godina. On je, dakako za poništavanje individualne i kolektivizaciju krivnje, simbolički, značenjski. Tim je čudnije što su nakon što se Branimir Glavaš oglasio, očito izazvan, pa „fejsbukačio“ protiv Pupovca u njegovu bezrezervnu obranu stali za neke saborske stanke i većina klubova zastupnika. Niti jednom riječju nisu pritom ni komentirali, a bogme ni osudili njegov „performans“. Nisu htjeli, a sumnjam da nisu znali pročitati njegovo značenje, „semantiku“, već su i oni zaigrali na istom „tonu“ i „fonu“. Jer ako je Glavaš opako i opasno, kao drugi na potezu, odgovarajući mu, uvrijedio Milorada Pupovca (neki misle i „prijetio“) onda ima taj tko će to, je l' te, riješti – tzv. „institucije“ kao pojedinačni  slučaj. Nikako ne kao nekoga kome bi se na leđa  mogao  natovariti neki „koncept“, kao što to čini Milorad Pupovac. Ipak, ma kako mu se činilo da je „poentirao“, zabio „zicera“ preko Glavaša i sl. – jednu stvar je previdio – naime koliko njegov koncept „selotejp- traka“ šteti Srbima. Na Srbima u Hrvatskoj, ma kako se oni osjećali, samo etnički, samo politički, građanski, državljanski ili „kombinirano“, ili na neki peti način, je da razmisle je li Milorad Pupovac doista njihov veliki zaštitnik – ili samo etnobiznismen.

Mato Dretvić Filakov