Pupovčeva ljubovca brani hrvatske interese!

Koliko nas košta arbitražni postupak za utvrđivanje granice sa Slovenijom?, pita se Slavica Lukić!

Koliko nas košta arbitražni postupak za utvrđivanje granice sa Slovenijom?, upitala se Slavica Lukić (Gračac, 18. X 1963.) u Jutarnjem listu 17. ožujka 2015. U članku pod naslovomUmjesto da razgovaramo, plaćamo skupe arbitraže. U nastavku nova ljubovca Milorada Pupovca „razrađuje“ svoju temu: »Od sredine 2013. do kraja 2014. iz proračunskih je zaliha za troškove toga postupka plaćeno 22,6 milijuna kuna, ili da budemo precizni 22.665.563 kune. Arbitražno tijelo koje je počelo s radom 2013. još uvijek nije objavilo odluku o razgraničenju. Sve dok postupak nije gotov, ni spomenuta cijena od 22,6 milijuna kuna za usluge arbitara, pravnih savjetnika, kartografa i ostalih sudionika postupka nije konačna. A dosadašnji iznos od 22,6 milijuna kuna tek je za 5,5 milijuna kuna manji od onoga koji je Hrvatska platila u postupku tužbe za genocid protiv Srbije i srbijanske protutužbe. Pri tome treba podsjetiti na to da je postupak za genocid trajao 15 godina, dok je iznos od 22,6 milijuna kuna u arbitražnom postupku potrošen u godinu i pol…« I kad ovo pročitamo, nekako nam je lakše. Ima tko brine za nas Hrvate. To je naša Slavica Lukić. No, nije baš tako. Ovaj novinarski uradak ima svoj cilj, a to je kako opaliti po oporbi i iznijeti stavove službenoga Beograda pod motom: Tko nas, bre, zavadi? A tu tezu S. Lukić u nastavku opet „razrađuje“: »Oporba će svaki ustupak oko granice izjednačiti s činom nacionalne izdaje. Parole poput „ne damo ni pedlja hrvatske zemlje koju smo krvlju branili“ uspješno potpaljuju domoljubne sentimente. Osjetio je to na vlastitim leđima 2001. bivši premijer Ivica Račan kad je ugovor o granici sa Slovenijom, koji su u srpnju 2001. u idiličnom Otočcu na Krki parafirali predsjednica hrvatske komisije za granice Olga Kresović-Rogulja i njezin slovenski kolega Miha Pogačnik, predstavio Saboru. Za nacionalnu izdaju frenetično ga je optuživao ne samo tadašnji šef oporbe Ivo Sanader već i Račanovi koalicijski partneri – Dražen Budiša i Zlatko Tomčić. Račan je povukao parafirani prijedlog o razgraničenju i ni jedan premijer nakon njega nije niti pokušao ispregovarati novi.«

I sada dolazimo do bitnoga: odnosa prema hrvatsko-srpskoj granici na Dunavu. To je ono što novinarku Lukić brine, a ne potrošeni ili utrošeni hrvatski novci za razna sudovanja i arbitriranja. Ovako to Lukićka na vrlo lukav način izvodi: »Najavljuje se i mogućnost arbitražnog rješenja graničnog spora sa Srbijom, iako ni jedna Vlada nakon Račanove nije učinila ozbiljniji napor u približavanju zacementiranih stajališta dviju stana oko razgraničenja na Dunavu. Spominje se čak i mogućnost arbitraže za hrvatsku granicu s Bosnom i Hercegovinom, iako su nakon dugih pregovora međudržavnih komisija Ugovor o razgraničenju između te dvije države 1999. potpisali predsjednici dviju država Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Parlamenti Hrvatske i BiH do danas ga nisu ratificirali zbog naknadno uočenih spornih točaka: počelo je s hrvatskim problematiziranjem dviju morskih hridi na koje slijeću galebovi, potom se otvorilo pitanje morske granice, da bi zatim i iz Republike srpske počeli galamiti kako im ne odgovaraju ustupci koje je BiH dala Hrvatskoj na kopnenom dijelu granice. Sporazum o razgraničenju između Hrvatske i BiH najbolje pokazuje kako je sporazume lakše rušiti nego postizati. Arbitraža je uvijek elegantan bijeg od problema za vladajuće političare i državnu administraciju, ali ne i za građane kojima računi u konačnici stižu na naplatu.« Onaj tko granicu relativizira riječima »dviju morskih hridi na koje slijeću galebovi« dakako da nije zabrinut za hrvatske novce. On ima daleko dublje i skrivenije namjere. Čuvajmo ih se!

Pavao Blažević