Pokajnik

Tražih sreću u tuđoj gruboj zemlji

 

 

Bijedan, oronuo, pohabanog ruha

Stig’o sam kući iz tuđine klete.

Željan toplog doma i majčinog kruha,

Sjedoh pod lipu plačuć kao dijete.

Ne nađoh majku ni kućicu staru,

Zar na tom mjestu ni bilo ih nije?

Tek snužden đeram na trošnom bunaru

Iz prošlosti davne uspomenu krije.

 

Sjetih se ludih čežnja u mladosti –

Opčaran maštom pođoh tražit sreću.

U tuđini gruboj zemlji bez radosti,

Mislio sam nikad pokajat se ne ću.

 

Dočekaše me nepoznati ljudi

Pogleda mrskih i ledenih riječi.

Uz čaše vina bol mi trla grudi,

Slušah jadno srce kako tužno ječi.

 

Poželjeh često k rodnoj grudi poći –

Ponos mi ludi dozvaljao nije.

Kako ću majci praznog džepa doći,

Siromah veći no sam bio prije?

 

Kako ću jesti kruh njezina truda,

Hoće l’ reći — Gdje si nesretniče, sine?

Hoće l’ vjerovat da mi sudba huda

Rastrga srce zarad Domovine?

 

Kad sijeda kosa glavu mi pokrila

A svijeća života gasiti se stala,

Noga je sama željno pohrlila

Hrvatskoj zemlji, gdje lipa je cvala.

 

Suzom kajanja grijehe perem eto

Osjećajuć radost ispunja me svega.

Ljubim svoje tlo voljeno i sveto,

Od njega nigdje nema milijega.

 

Oj ljudi dobri, ljudi kraja moga,

Otvor’te vrata makar i od staje.

Evo patnika, sina hrvatskoga

U toplo krilo rođene Domaje.

 

Na zlatnoj slami duša mi jadna

Naći će mira i usnuti slatko.

Ako me jutrom pronađete hladna,

Sretan sam bio, makar i na kratko.

 

Dok me u raku spuštali budete,

Pjesnika riječi dajte ponoviti:

»Domovino, majko, primi svoje dijete,

U svom polju grob mu, svojim cvijećem kiti«.

 

Marija Dubravac, 1991.