Pedeset posto Hrvatske demografski izumire

Prva europska država u kojoj od 1968. pada fertilnost

Prije samo koji tjedan gotovo svi mediji na svojim su naslovnicama i u udarnim minutama dijelili zabrinutost zbog loše demografske slike u Hrvatskoj. I na tome je stalo, a rijetki političari  tek su se kratko osvrnuli na taj problem. Ali, bijela kuga, odnosno pad nataliteta vrlo je ozbiljno nacionalno, strateško i gospodarsko pitanje. Ako se nastavi sadašnji trend pada nataliteta Hrvatska će za pedeset godina imati milijun stanovnika manje. Vidljivo je to iz procjena uglednih hrvatskih demografa. Iz godine u godinu broj sklopljenih brakova u Hrvatskoj opada, a izravna posljedica toga je manje novorođenih. Zbog toga u konačnici stagnira priljev stanovništva radne dobi, što izravno ugrožava i vitalni i radni potencijal države. Istodobno, uz produljenje životnog vijeka, veća migracijska kretanja radnog i fertilnog stanovništva te porast broja starijih osoba, pretpostavlja se da u Hrvatskoj za pedesetak godina neće imati tko raditi. Prema zadnjem popisu stanovništva gotovo dvjestotinjak sela u Hrvatskoj ostala su bez stanovnika koji su se u nešto manjem broju preselili u veće gradove ili napustili zemlju. Kako sada stoje stvari nema nikakve sumnje u to da će još mnoga sela pa i mjesta nestati i da će se broj stanovnika smanjiti gotovo za cijele gradove.

Silvana Oruč Ivoš

Naime, Hrvatska je na početku 1900. imala 3,1 milijun stanovnika, 2000. godine 4,2, a prema projekcijama u slučaju visoke fertilnosti 2100. godine imala bi 3,6 milijuna stanovnika. Međutim, ako fertilnost bude niska, kao što je sadašnji trend, Hrvatska bi za stotinjak godina mogla imati tek -1,3 milijuna ljudi. Razlozi? Hrvatska je naime poslije Irske najiseljeničkija država, u njoj je najsporiji porast stanovništva u Europi te prva država u kojoj je 1968. godine stopa fertilnosti pala ispod 2,1 i nikad više nije narasla.

Štoviše, tijekom XX. stoljeća iselila se trećina ili gotovo 2,7 milijuna stanovnika rođenih u Hrvatskoj. Istodobno uz negativni prirodni prirast Hrvatska posljednjih desetljeća gubi po jedan grad srednje veličine, primjerice kao Osijek. Uz već navedeno nepovoljnu demografsku sliku Hrvatske upotpunili su ratni gubici dvaju svjetskih ratova, s izravnim posljedicama do danas. Zbog toga su početkom 50-ih, a osobito 70-ih godina demografi na sve strane odaslali upozorenja, koja su kulminirala 80-ih kada se broj rođenih i umrlih gotovo izjednačio. Domovinski rat, od 1991. do 1995., zbog srpske agresije i ratnog gubitka od 16.000 ljudi, većinom mladih, fertilne dobi, pogoršao je ionako lošu demografsku situaciju. A kada se tome pridoda i to da je u razdoblju 1991. do 1999. iz Hrvatske iselilo više od 150.000 osoba, da je 45.000 više umrlo nego što je rođeno i da se ukupan broj prisutnog stanovništva u Hrvatskoj smanjio za oko 300.000 ili za oko 6,5 posto, onda nikoga ne treba iznenaditi ako će, prema nekim demografskim predviđanjima, 2050. godine u Hrvatskoj živjeti samo 3,5 milijuna stanovnika. Na trend disproporcije između mladoga i staroga stanovništva u Hrvatskoj upozorio je i UN. Ne samo zbog brige za naše situaciju nego i zbog globalnih interesa. S takvom demografskom situacijom perspektive su nam bezizgledne. Prije svega odnos između zaposlenih i umirovljenika vrlo je nepovoljan. U nas je već nekoliko godina broj umirovljenika veći od broja zaposlenih i još se povećava. Jednog dana, a taj nije daleko, mirovine, izdvajanja za liječenje i ostale društvene potrebe, ne će se imati odakle naplatiti. Naravno, izlaz nije u smanjenju broja stanovnika nego u njihovu povećanju i zapošljavanju.

Danas je  na razini Hrvatske skoro 50 posto teritorija u fazi demografskog izumiranja, što znači da u polovini Hrvatske više ljudi umire nego što se rađa djece. Međutim, demografska revitalizacija tih područja gotovo je nemoguća jer nema autohtonog stanovništva. Riječ je o ruralnim dijelovima, jednom dijelu otoka, brdsko-planinska područja (Lika i Gorski Kotar), ali i pograničnim krajevima (uz mađarsku i slovensku granicu).

U Hrvatskoj se iz godine u godinu rađa sve manje djece. Za obnavljanje i porast stanovništva po obitelji je potrebno najmanje troje djece. Dvoje po obitelji djece znači stagnaciju. No Hrvatska je daleko i ispod toga prosjeka jer se po obitelji rađa tek -1,28 djece. Zanimljivo je da unatoč padu nataliteta, pozitivan stav prema obitelji, braku i djeci duboko ugrađen u kulturu hrvatskog stanovništva. Potvrđuju to razna, međusobno neovisna istraživanja po kojima postoji želja za više djece. U Hrvatskoj se, međutim, pokazao veliki nerazmjer između željenog i ostvarenog broja djece. Naime, prosječni broj djece kojeg su ispitanici željeli je 2,7, a ostvareni 1,28 po obitelji. Razloge za to, dobrim dijelom, možemo tražiti i u velikoj gospodarskoj krizi,  teškoj mogućnost zapošljavanja i rješavanja stambenog pitanja. Zato u rješavanje problema bijele kuge treba uložiti jako puno truda, strpljenja, vremena, stručnih savjeta ali i puno sredstava da bi se u konačnici stanje mrvicu popravilo. Pitanje depopulacije nije dovoljno rješavati vatrogasnim mjerama već ozbiljnim promišljanjem ali i konsenzusnom svim relevantnih politika u Hrvatskoj. A crne domaće statistike, na žalost, govore da po tom pitanju dobrano kasnimo.

Silvana Oruč Ivoš, www.barometarvecernji.hr