Zašto je pao mrežni sustav JUSP-a Jasenovac!?

Igor Vukić: Popis je preuveličavan i lažan

• Pred deetak dana odjednom je JUSP Jasenovac blokirao vlastitu mrežnu stranicu i Poimenični popis jasenovačkih žrtava. Slučajno ili viša sila? Ne znamo. Ali kako je ovo vrijeme kada se posjećuje Jasenovac i komemoriraju žrtve njegove, sve je moguće. Najprije se radi o tomu kako su u JUSP-u Jasenovac napokon postali svjesni činjenice da je popis žrtava preuveličan puno puta, odnosno da je lažan. Pritisnuti istraživačima koji iz dana u dan dokazuju lažni popis od početka do kraja, očito su se u čelništvu JUSP-a Jasenovac »dosjetili« kako treba nešto poduzeti, izmijeniti… Iz toga razloga je i pao cijeli mrežni sustav. Jedan od »razloga« pada sustava svakako je istraživački novinar Glasa Koncila Tomislav Vuković, koji iz tjedna u tjedan u feljtonu razotkriva taj i takav lažni jasenovački popis.

 www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5024 

• »Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta. A ne bi bilo iznenađenja da su mnoga imena naprosto izmišljena«, tvrdi Igor Vukić, novinar Privrednoga vjesnika, publicist i istraživač, u intervjuu koji je objavljen u knjizi Ivice Radoša Hrvatske kontroverze u izdanju Večernjeg lista. U nastavku Vukić kaže: »Realna slika Jasenovca jako odudara od toga što su nas učili u školama«. Igor Vukić, inače Srbin, objašnjava kako su političke i obavještajne strukture komunističke Jugoslavije, odnosno velikosrbi i unitaristi u tim strukturama, dugo vremena potpuno svjesno preuveličavali broj žrtava u Jasenovcu kako bi službeni Beograd preko mita o Jasenovcu nametnuo kolektivnu krivnju hrvatskome narodu. »Vukićeva istraživanja imaju težinu budući da je on srpske nacionalnosti i zbog toga što su članovi njegove obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata prošli kroz logor Jasenovac, nakon bitke na Kozari. Prema Vukićevim istraživanjima, jedan dio zarobljenika proslijeđen je u Slavoniju. Drugi dio zarobljenih ljudi otpreman je preko logora u Jasenovcu i Staroj Gradišci na prisilni rad u Njemačku, a neki čak i u Norvešku« (Petar Grubišić: "Broj žrtava u logoru Jasenovac manji od službenog popisa", Večernji list, 22. II. 2014.)

»Moj je pradjed na popisu žrtava u Jasenovcu, navedeno je da je ubijen u tom logoru. Međutim, pronašao sam ga na jednom popisu odvedenih u Norvešku«, kaže Vukić. Prema njemu na popisu JUSP-a Jasenovac ima dosta ljudi koji se vode da su ubijeni u Jasenovcu, a umrli su od neke bolesti. Kako on svoja istraživanja temelji na objavljenim izvorima, arhivskoj građi i stotinama izjava preživjelih zatočenika, njegovi podatci se moraju uzimati kao vjerodostojni. »Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. Već takve razlike moraju biti poticaj za daljnje istraživanje«, pojašnjava Vukić i nastavlja: »Godinu 1943. povjesničari nazivaju “mirnom”, bez masovnih ubojstava, a na službenom popisu JUSP Jasenovac je imao 3893 žrtve. Kakva je to “mirna godina”? Prema iskazima ljudi koji su tamo bili, te su godine strijeljana petorica zatočenika, i to po nalogu Zagreba.«

Vrijedna knjiga Ivice Radoša i preopasni lažni velikosrpski pamflet o izmišljenim i nepostojećim jasenovačkim žrtvama

Igor Vukić iznosi podatke i o ulozi zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepincai njegovu spašavanju Židova, Srba i sviju čiji su životi bili ugroženu u ratnom vihoru. »Stepinca je o zbivanjima u Jasenovcu informirao Židov Hahn, koji je u kasnu jesen 1941. pobjegao iz logora i kojega su pripadnici židovske zajednice tajno odveli na Kaptol. Nadbiskup odmah piše pismo Pavelićui traži da se poprave uvjeti života u logoru. Potom je naručeno i montirano šest novih montažnih baraka koje su izrađene u Njemačkoj. I već 6. veljače 1942. dolazi međunarodna komisija koja provjerava stanje u logoru. U logor dolazi i tajnik legata Marconea, Stepinčev tajnik Stjepan Lackovići drugi. Zatočenici nakon toga mogu dobivati pakete i dopisivati se s rodbinom. U njihovim izvješćima koji se nalaze u Hrvatskome državnome arhivu piše da se zatim popravilo stanje s odjećom, obućom i prehranom«, završava razgovor Petar Grubišić s Igorom Vukićem (Večernji list, 22. II. 2014.).

• Na pisani zahtjev odvjetnika sutužiteljice za uvid i kopiranje pri Visokome zemaljskom sudu u Münchenu Srbiji da im dostavi dokumentaciju, podatke i informacije prikupljene od strane savezne Udbe bivše Jugoslavije, a koji mogu dati bitne spoznaje o ubojstvu Stjepana Đurekovića i, posebno, o ulozi Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u tom ubojstvu te iste dokumentacije, u odgovoru srbijanske novodobne Udbe BIA-e stigla je ovakva jezična konstrukcija: »Takva dokumentacija ne postoji jer je "najveći dio arhivske građe bivšeg saveznog SUP-a uništen 1999. godine prilikom bombardiranja zgrade SUP-a u Ulici kneza Miloša u Beogradu, od strane Sjevernoatlantske alijanse"«. Ovaj pisani odgovor BIA-e je neistinit jer postoji dokument iz 2007. godine koji potvrđuje postojanje tražene dokumentacije. Zbog toga su odvjetnici ponovili zahtjev. No, BIA je i na drugi zahtjev odgovorila lažno, pa je Visoki zemaljski suda u Münchenu poslao prijedlog za dokumentacijom putem međunarodne pravne pomoći kako bi Srbija dala te dokumente. Naravoučenije: srbijanske vlast uporno brane i zaštićuju hrvatske udbaše ma gdje bili.

• Na zgradi suda u Vojniću postavljena je ploča na kojoj se podsjeća da je tu u vrijeme Domovinskog rata bio koncentracijski logor. Na ploči, koju je podiglo Hrvatsko društvo logoraša, piše da je postavljena "u znak sjećanja i opomene da se ne zaboravi da su na ovom mjestu tijekom Domovinskog rata 1991. – 1995. godine bili zatvarani, mučeni i ubijani hrvatski branitelji i civili". Uz ploču u Vojniću postavljene su oznake i u karlovačkim predgrađima Turanj i Gornje Mekušje, gdje su vršene razmjene zarobljenika. Kroz logor u Vojniću prošlo je oko 1.000 građana hrvatske nacionalnosti. I protiv ove ploče opet su se pobunili Srbi. Predvodi ih SDSS iz Vojnića Milorada Pupovca. Predsjednica vojnićkoga SDSS-a Nada Malbaša kaže kako »Vojnić nije bio mjesto masovnih zločina« i da tu nije bio koncentracijski logor. To je još jedna bezočna negacija srpskih zločina nad Hrvatima i pokušaj izjednačavanja krivnje u skladu s aktualnom vlašću i njezinim satelitima koji ju podržavaju. Činjenica je da je u Vojniću u koncentracijskom logoru bilo 300 robijaša, od kojih su troje ubijeni.

• U nedjelju je u Rijeci održana utrka, 19. Homo polumaraton. Trka je krenula od Korza i preplavila rijeku hodočasnika i autobusa iz cijele Hrvatske, koji su bili u molitvenoj procesiji od Sv. Vida do Trsata. Svakako ne slučajno!

• Najave Hrvatske vlade o izmjenama Zakona o referendumu i Zakona o financiranju političke aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma samo je pokušaj sustavnoga otežavanja održavanja referenduma i zatvaranja vrata za samoorganiziranje građana.

• Skoro suđenje Stipi Mesiću za podmićivanje od strane finske Patrije ima svoj nastavak. U tu sudsku trakavicu koja Stipi ne da mirno spavati, uključio se i svenazočni Žarko Puhovski: »Austrijanci se ponašaju mnogo korektnije nego recimo Finska kada je riječ o slučaju 'Patria'. Jer, Finska se ponašala kao da je normalno da se korupcija izvozi, a u Austriji su na to drukčije reagirali. Pitanje je naravno kako će se postupati s Poljacima. Mi smo u Hrvatskoj već imali situaciju – da se vratimo na čas na 'Patriju' – da je hrvatsko Državno odvjetništvo u roku od 45 minuta dalo izjavu da nema nikakvih dokumenata protiv Mesića i ostalih u finskoj presudi o 'Patriji', premda je nejasno kako su tako brzo uspjeli s finskog prevesti dokumente… Radi se o dokumentu koji je – prema austrijskim medijima – dovršen prije dva mjeseca i prije dva tjedna dostavljen državnim odvjetništvima u Austriji. Prema tome, veoma je vjerojatno da je dostavljen i nekim službenim kanalima u Hrvatsku u okviru međunarodne pravne pomoći. Meni nije jasno hoće li se opet naši pravosudni organi ponašati kao da ih se dokumentacija iz inozemstva ne tiče, nego se sve mora još jedanput ispitivati u Hrvatskoj. Jer, to onda znači da će sve negdje zamrijeti.« I Damir Kajin ima svoje teško »nasljeđe prošlosti«, koje se zove IDS i Ivan Jakovčić pa o tom problemu kaže: »Matica Hypo banke nije na Pagu. Pag je sitnica. Matica Hypo banke je u Istri i u Zagrebu. Ja vam mogu govoriti o 10 – 15 imena iz tog izvješća koji su dobivali konkretno mito. Ja vam mogu govoriti točno o datumima kada je koja isplata išla. Nadalje – iznos u visini od 12 milijuna eura prebačen je iz Hypo banke u Privrednu banku Beograd na Mirovićevo ime i raspodijeljen i na najmoćnije istarske političare.« Kajin rekao i ništa. DORH šuti. Uskok šuti. Zoran Milanović šuti. Medvjedić Miljenić šuti. Ranko Ostojić šuti. Svi šute…

• Europska unija nije zakazala samo u pravednoj raspodjeli izbjeglica. Nije u stanju ni spasiti ljude pred svojim obalama. Stoga bi se pomorska akcija „Mare nostrum“ mogla pretvoriti u operaciju „Masovna grobnica“.

• Predsjedništvo HDZ-a BiH oštro je osudilo skidanje hrvatskih obilježja u EP HZ HB tijekom posjeta ministra Reufa Bajrovića, kao i one Hrvate koji su pristali na taj nečuveni ustupak ovome bošnjačkom političaru. Bio je to incident koji vrijeđa nacionalno, vjersko i ljudsko dostojanstvo hrvatskog naroda koje je HDZ BiH oštro osudio kao i ponašanje novoimenovanog ministra energetike, rudarstva i industrije u Vladi FBiH Bajrovića koji je na nedavno održanom sastanku u javnim poduzećima Elektroprivreda HZ HB i Aluminij d.d. Mostar zatražio da se uklone sva obilježja hrvatskog naroda u tim poduzećima. „Trenutačne uprave spomenutih poduzeća, boreći se grčevito, pokušavaju ostati na trenutačnim pozicijama a da im pri tome ne smeta što se podanički i izdajnički ponašaju prema svom hrvatskom narodu, što je apsolutno neprihvatljivo“, ističu u HDZ-u BiH.

• Ustavni sud BiH donio je odluku kojom se ukida slavljenje 9. siječnja kao Dana Republike srpske. Odmah je reagirala vlast u Banjoj Luci i donijela deklaraciju u kojoj stoji da ne će biti priznata niti provedena eventualna odluka Ustavnog suda BiH. Inače, u RS-u je izabran 9. siječnja kao Dan RS-a, jer je na taj dan 1992. godine skupina tadašnjih srpskih zastupnika u skupštini SR BiH protuustavno proglasila tzv. republiku srpskog naroda u BiH, a što je bio uvod u rat u toj zemlji i neviđeni genocid u novijoj povijesti Europe.

Marijan Majstorović