Hrvatski Fokus
Religija

Nikičina bolest

Raspored u sobi

 
 
Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)
Kratko nakon mog dolaska u Zagreb, Nikičina ga je bolest konačno prikovala uz krevet koji više nije napustio do smrti, skoro punih dvadeset godina. U međuvremenu smo bili prinuđeni preseliti u Voćarsku ulicu broj 90. Još uvijek na Šalati i opet u prizemnom stanu nečije tuđe obiteljske kuće. I pred tom se, ispred prozora, prostirao mali, uski vrt ka ulici. No, pristup u nj bio nam je zabranjen, a bio je toliko zapušten, i svo raslinje u njemu usahlo i svelo, da Nikici ništa nije oduzimalo pogled. Nikičin krevet nalazio se tik do prozora i ja bih svaki put kada bih se privio k njemu, da ga zagrlim, poljubim ili bolje čujem njegov sve tiši i nerazgovjetniji glas, vidio ono što je vidio i on. Donju trećinu prozorskog okna ispunjalo je zelenilo divlje trave što je nesmetano rasla na livadi preko puta ceste. Gornje dvije trećine – nebo!
http://www.suvag.hr/~mpansini/nikolasop1.JPG
Sama soba bila je pak puna života. Puna stvari. Starinski namještaj je bio od crvenkastog mahagonija. Lijevo Majkičin i desno Nikičin krevet, odvojeni s dva noćna ormarića i malim pisaćim stolićem na kojem su se gomilali raznorazni književni časopisi, s obvezatnim Glasom Koncila na vrhu. S lijeve strane stolića, do Majkičina kreveta, tanka smeđa stolica s visokim, vitkim drvenim naslonom. Bilo je to ujedno Majkičino radno mjesto, na kojem bi sjedila dok bi joj Nikica u pero diktirao sve što je bilo vrijedno papira. Preko puta Nikičinog kreveta bila je Majkičina trokrilna psiha. U sredini jedno veliko, ovalno i sa obje strane po jedno duguljasto, pravokutno ogledalo, u kojima se moglo ogledati u punoj visini. Ispred psihe, odnosno pod ladicom između njena dva ormarića, stajao je debeli, okrugli četveronožac, na kojem bi naša prelijepa Majkica sjedila kad se „za svoju dušu“ uređivala pred neki važan izlazak ili posjet. Ispred svakog kreveta, po jedna „moderna“ fotelja na rasklapanje, od crvenog i smeđeg skaja. Između tih nalazio se nevelik okrugli, crni stol, s otvorenom policom prepunom novina, uvijek pokriven smeđim, plišanim stolnjakom zlaćane boje koji je Majkica skrojila po mjeri. Kraj svake od fotelja, po jedan niski smeđi stolić s četiri debele noge izrezbarene u oblik lavljih šapa, na kojima bi gostima bilo ponuđeno piće, kava, pepeljara i ponešto za „prezalogajiti“. Kad je društvo bilo veće, ti su stolići postajali stolice, a u toj stvarima prenatrpanoj sobi znalo se ponekad smjestiti i više od deset posjetitelja. Majkičin krevet pružao je dužinom mjesta za bar četiri draga gosta.

 

Tek napola uspravljen u svom krevetu, onoliko koliko mu je to tijelo, uz Majkičinu ili moju pomoć, dopuštalo, Nikica ih je sve promatrao preko najelegantnije moguće varijante jednog bolničkog, uskog krevetnog stolića na kotačićima, što ga je moj otac kupio u Njemačkoj, a na kojem je stajalo sve što je volio i dnevno trebao. Mali, ovalni pladanj s džezvom turske kave i fildžanom. Čaša svježe vode. Crna pepeljara, drveni čibuk, cigarete i šibice. Po koja olovka i pero. Jedan mali, tanki, tamno-crveni etui s češljem i ogledalcem. Njegove naočari, koje skoro nikada nije koristio i jedno veliko, ručno povećalo, bez kojeg ništa nije čitao. Crni, tranzistorski radio. Kutija aspirina i folija C-vitamina.
 
Na tom stoliću bilo je uvijek i nešto sitnog novca, uglavnom za Glas Koncila, mali tanjurić s keksima, a kad su to prilike dopuštale, i po koji komad bijelim, šećernim prahom posutog crvenog ratluka. No, najviše mjesta zauzimala su u sobi dva visoka dvokrilna ormara od mahagonija, naslonjena na lijevi zid sobe, u kojima je Majkica čuvala odjeću, posteljinu i ručnike i među plahtama skrivala ono malo vrijednosti koje smo posjedovali. U desnom ormaru bila su i Nikičina odijela, koje više nikada nije obukao, a o kojima je, ozbiljnim glasom, zamuklim gostima pričao sljedeću priču.
 
„Jedne noći, taman sam bio tvrdo zaspao, probudi me neki cvilež i škripa u sobi. Komešanje u mom ormaru. U blijedoj mjesečini, jezovito se otvaraju njegova vrata i moja odijela iz ormara izlaze – iz mode.“ Nikica je govorio vrlo malo. Priču je, uglavnom, prepuštao gostima, no, kako je redovito putem tiska i radija pratio sve što se događalo „u vanjskom svijetu“ i tako nerijetko bio upućeniji u aktualna zbivanja nego naši dragi posjetitelji, poglavito književnici, umjetnici i znanstvenici, zabavljeni uglavnom vlastitim radom, njihovo je prvo pitanje koje bi mu po dolasku uputili, kao po dogovoru glasilo: „Profesore, što ima novog u svijetu“? Na takvom tituliranju inzistirao je sám Nikica, koji bi, kad bi ga netko oslovio kao pjesnika, napola u šali, skoro grubo odvraćao: „Tà, nemojte me, molim Vas, vrijeđati. Ja sam profesor, a pjesnik je čovjek bez zanimanja“! Odgovor na prethodni upit uvijek je bio duhovit. „Pa, Vi bi, barem, morali znati da na ovom svijetu već odavna nema ništa novog“ ili: „Pitajte me sutra, ono što znam već je danas ostarilo“.
 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero

Povezane objave

Križ Zvane Črnje

HF

Otajstvo milosrđa na djelu

HF

Msgr. Fulton J. Sheen o Stepincu

HF

SOLUS CATHOLICUS – Otajstvo raja

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više