Drugi svjetski rat je počeo u Gdanjsku, a završio u Japanu

Poljsku su napala dva totalitarizma – fašističko-nacistički i fašističko-komunistički

Europi se čini kako je Drugi svjetski rat završio 9. svibnja 1945., a nije. Završio je kapitulacijom Japana 2. rujna 1945. Sovjetski savez (Staljin) ga konačno stisnuo s kopna, a Ameri zasuli atomskim bombama. Saveznici. Dakle, Drugi svjetski rat počeo je jednoga prvog rujna, a završio jednoga drugoga rujna, trajući tako šest godina i jedan dan. Zašto saveznici ne slave stvarni kraj Drugoga svjetskog rata, saveznički, zajedno, prvo i pravo je pitanje? Odgovor je vjerojatno u činjenici kako je sa završetkom Drugog ubrzo počeo Treći svjetski rat, znan kao „hladni“. „Hladni“ je ubrzo imao mnoštvo „vrućih“ ratnih „vulkana“, od Korejskog (koji formalno nije do danas završio) pa nadalje – ne treba ih ni spominjati, sve do ovih kojima se danas ne zna broja, a upravo teku.

Dva totalitarizma u zagrljaju

Nego kad je doista počeo Drugi svjetski rat i tko je i na kojoj strani tada bio? Kad je Europa u pitanju počeo je 1. rujna 1939. u Gdanjsku, tipično za svaki naročito „veliki“ osvajački rat. Poljaci nisu ni u snu htjeli napasti(!) Treći Reich pa su u Danzingu, kako Nijemci nazivaju Gdanjsk, za povod – napali sami sebe. Poljsku su do tada na cjedilu ostavili njezini europski saveznici – Britanci i Francuzi. No ima nešto daleko važnije: Drugi svjetski rat počeo je u savezništvu nacional-socijalizma i sovjetskog i svjetskog komunizma. I kao takav trajao skoro pune dvije godine o čemu se uporno šuti! Pakt nacional-socijalizma i komunizma-staljinizma sklopljen je 23. kolovoza 1939.  Za osam dana Hitler je napao i ubrzo uzeo „svoj“ dio Poljske. Poljska vojska se povukla na istok, a tamo su ju dočekale sovjetske trupe – i okupirale „svoju“ trećinu. Stotine tisuća Poljaka završilo je u Sibiru, a preko dvadeset tisuća Poljaka – većinu časničkog i dočasničkog kadra, intelektualce, poduzetnike…, društvenu elitu, svirepo su Sovjeti likvidirali po Staljinovoj naredbi i „supotpisu“ članova Politbiroa KPSS-a. Kažu ruski izvori kako je jedan likvidator NKVD-a, inače  od posebnog Berijinog povjerenja, „radeći“ pištoljem, nožem i sjekirom postigao možda i svjetski rekord u „kategoriji“ takvih likvidacija. Koliko je doista Poljaka likvidirano u Ukrajini i Bjelorusiji  i danas je vjerojatno tajna.

U skladu s Paktom nacional-socijalizma i komunizma-staljinizma, u okviru toga Kominterne i svih njezinih sekcija, uključivo recimo francusku i jugoslavensku, dakako i tada već osnovanu „pod sekciju“ KPH u skladu s Kominterninom taktikom, Sovjetski Savez je okupirao Litvu, Letoniju i Estoniju, ubrzo dijelove Rumunjske (Besarabija i sjeverna Bukovina). I te okupirane zemlje i područja  „punile“ su Sibir sa svojim stanovnicima, organizirana njihova preseljenja, deportacije. Okupacije baltičkih država i dijelova Rumunjske odvijale su se sinkronizirano s napadom Hitlera na Francusku, Nizozemsku i Belgiju – prema Paktu iz 1939. Još u jesen 1939. Sovjetski Savez je napao Finsku (Zimski rat), oteo joj na koncu Kareliju i dijelove teritorija na sjeveru, ali je u tom ratu zbog odlučne finske obrane prošao daleko slabije od očekivanog. Časnike Crvene armije koji su vodili ovaj pohod zbog toga je Staljin dao pobiti na licu mjesta. I tako sovjetski i svjetski komunizam nije mogao dočekati da ga nacional-socijalizam, Hitler, napadne, pa postane „antifašizam“,već mu je 1939. krenuo u paktovski zagrljaj.

Od 22. lipnja 1941. – jedan sasvim drugi rat

Navedeno su poznate notorne činjenice, utoliko i „otkrivanje tople vode“, ali se, kao takve skoro nikada ne navode – naročito ne ovdje. Jednostavno se preko njih prelazi, prešućuje i iz realnoga, kako je bilo, prelazi u kontekst jednog drugog rata, onoga koji je počeo 22. lipnja 1941. A to je sasvim drugi, novi rat i od tada bi komunizam mogao brojiti svoje antifašističke dane do 9. svibnja 1945.

München 23. VIII. 1939. – sramni pakt između dva totalitarizma – sovjetskoga i njemačkoga – na štetu Poljaka, Estonaca, Finaca, Litvanaca, Letonaca…

Dobro, uračunati i pobjedu, slaviti. No što je s onima prije toga, bivaju li oni poništeni, zaboravljeni? Kako da ih zaborave Poljaci, baltički narodi…? Ta njih je, istočnu Poljsku, Litvu, Letoniju i Estoniju, Crvena armija čak dva puta „oslobodila“ – na isti način; jednom kao saveznica nacional-socijalizma,drugi puta kao njihov ljuti neprijatelj. A njima ostao, uz kratki nacional-socijalistički prekid, taj isti totallitarizam, komunistički. I tako sve do pada Berlinskoga zida. Dakle, ta postkomunistička priča, koju ovdje recikliraju klateži poput raznih milanovića, mesića i fumića pa i medijski „viđeni“ povjesničari i kvazi povjesničari, kako je komunistički totalitarizam „bolji“ od nacifašističkog – ne drži vodu. Uostalom bili su saveznici skoro pune dvije godine Drugog svjetskog rata, a to je neizbrisivo.

Boljševizam-komunizama i nacifašizam iz istog su jajeta

Neosporno je kako oba izvorno potiču iz istog, „lijevog“ jajeta, pri čemu je boljševizam-staljinizam-komunizam i razne izvedenice stariji. Nije dakle pitanje je li starija kokoš ili jaje, jer isto je to jaje, isti embrij, ista društvena bolest – kao kad virus mutira iz nekoga tipa, izmišljam, NNPT1 u NNPT2. Stariji je boljševizam, pa nadalje njegovi „podtipovi“. U masovnim likvidacijama se bio izvještio kad se Hitler tek uspinjao. Zapravo je stravično kako je taj uništavao svoju zemlju – Rusiju. Ubijao je, osim ostaloga „Boga u njoj“, njezino plemstvo, kapitaliste, sitne trgovce…, a tek seljake… Ne znam, nemoguće glupo, čak i bogohulno je mjeriti složeno po načelu one glupe knjige o još glupljim rekordima, ali od svih zločina poboj seljaka, koji se inače mogu sami bez problema prehraniti, umoriti programiranom glađu meni je najstrašniji. Naravno mislim na Gladomor u Ukrajini. Čisti, Bože mi oprosti, „ekološki“ zločin. Nema  „elektrifikacije“, „industrijalizacija“ nula, kakva još i „plinifikacija“.  Znam, može mi se spočitavati kako Gladomor ne pripada Drugom svjetskom ratu. I ne pripada tom ratu kao „operacija“, ali je duboko u njemu, njegov predtekst – kao ideja. Totalitarizam, ma to je blago rečeno, ovakav ili onakav, ili onaj koji se trenutačno valja… nema  razlike. Zato, ako Europa doista želi obilježavati Dan pobjede, stremeći smiraju i miru – onda je Gdanjsk to pravo mjesto. Napali su Poljsku oba totalitarizma, od jednoga je krvavo platila, drugoga se nije uspjela riješiti skoro pola stoljeća, no došlo je i takvo vrijeme. Zato zapaliti svijeće u Gdanjsku trebali bi svi, i oni koji su ju napali i oni koji su ju, kao navodni saveznici izdali i oni koji su ju „oslobodili“ (čak dva puta u istom ratu!). I predsjednik Rusije Putin. On poslije može upriličiti paradu u Moskvi kakvu mu drago, koja je ionako predstava u sadašnjosti za budućnost, a malo ima veze s prošlošću. Stoga mi je drago što je naša Predsjednica bila u Gdanjsku.

Mato Dretvić Filakov