Bošnjaci ne priznaju zemlju u kojoj žive

Povijesna zadaća Europe i Amerike je teritorijalno rješenje Hrvata

Svakim danom sve je prljavija bošnjačka igra turciziranja Bosne i Hercegovine. Zapravo ta ratna bošnjačka igra je dvadesetogodišnji muslimanski proces unitariziranja i islamiziranja, turciziranja i otomaniziranja multinacionalne i multikonfesionalne beha zajednice. U taj krvavi ratni proces, kojeg ni Dayton nije uspio zaustaviti, a po uzoru islamskih radikalnih zemalja koje mijenjaju vjersku i nacionalnu sliku Bliskog istoka pa i šire, Bošnjaci sve dublje uvlače i djecu. I ne samo ono troje  djece koje su Muslimanke rodile za Bosnu, kako im je naredio Mustafa Cerić, već i ono dvoje  koje su rodile za sebe. Naime, u travnju 2015., tamo u blizini mjesta gdje je fra Anđeo Zvizdić u svom fratarskom habitu izašao pred turskog osvajača i zamolio ga za slobodu vjere svojih kršćana u Zenici su bošnjačka djeca proslavila, istog tog turskog osvajača praznik djeteta. Oko 6 tisuća bošnjačke djece iz 86 škola osnovnog i srednjeg obrazovanja, nešto njih dobrovoljno a nešto prisilno, a ta prisila podsjeća na tursko vrijeme janjičarenja kršćanske djece, došlo je i dovedeno, nadati se ne u sepetima na konjima, u Zenicu slaviti praznik bosanskohercegovačkog okupatora. Dobrovoljno i prisilno, jer neki roditelji nisu ni bili upoznati kamo im djecu odvode, njih šest tisuća slavilo je turski praznik u Bosni i Hercegovini.

Još je nejasno je li među tom bošnjačkom djecom bilo i hrvatske djece koja idu u zajedničke škole i jesu i ona bila prisiljena po Zenici nosati turske zastave. To pitanje je dodatni razlog za odvojene škole u Bosni i Hercegovini, jer tko ima pravo tjerati hrvatsku djecu da uče povijest svog osvojača i da slavi njegove praznike. Sada bi svi zagovornici zajedničkih škola u Bosni i Hercegovini morali zašutjeti, i ispričati se svim onim prisilama s kojima su hrvatsku djecu gurali u zajedničke beha škole. Prisila hrvatske djece da uče povijest najvećeg agresora svoje zemlje, gotovo je ravna tom zločinu kojeg su Osmanlije počinile u Bosni i Hercegovini.

Bez obzira jesu li djeca slavila praznik zemlje agresora i brutalnog okupatora dobrovoljno ili prisilno, to je svjetski presedan. Troškove slavlja tih mališana i onih koji su došli dragovoljno kao učenici turskog jezika, i onih što su dovedeni kao djeca janjičari, platili su i hrvatski i srpski porezni obveznici u iznosu od 250 tisuća eura. Zbog takvi slavlja tuđinaca hrvatska djeca nemaju pravo na svoje škole, jer eto kažu organizatori „nema novca“.

Vijorile su se turske zastave po Zenici i šire, te promatračima svjetske zajednice u Bosni i Hercegovini govorile o njihovoj nemoći izvlačenja zemlje iz političko-vjerskog zagrljaja Turske kojoj je veleizdajnik Alija Izetbegović ostavio u amanet, govoreći da su crkvena zvona u Bosni i Hercegovini „za hajvan“. Prkosili su roditelji djece, oni koji su ih doveli na slavlja i Srbima i Hrvatima i Židovima i svim nemuslimanima. Samo poneka beha zastava vidjela se u crvenilu turskih nacionalnih boja, što su djeca njima mahala i s kojima je grad bio okićen. Nije više samo nogometna utakmica Turske razlog okićenosti turskim zastavama i bojama beha prostora i gradova. Sada se turski praznici u Bosni i Hercegovini više slave negoli bosanskohercegovački.

Znak je to kako ni današnji Bošnjaci ne priznaju zemlju u kojoj žive. Takvim već uobičajenim slavljima turskih praznika Bošnjaci kazuju svijetu, u prvom redu Europi i Americi koje su se u Daytonu obvezali beha Muslimane dodatno europeizirati, uzdignut prst kao znak zahvale za sve ono što su učinili i čine za njih i za Bosnu i Hercegovinu. I ne samo da su digli prst Europi i Americi već i Hrvatima i Srbima, Židovima i nemuslimanima, te svim drugima koji nastoje Bosnu i Hercegovinu zadržati u Europi i europskim vrijednostima.

Proces deeuropeizacije Bosne i Hercegovine je zapravo proces  turcizacije i otomanizacije multinacionalne i multikonfesionalne beha zajednice. U tom procesu kojeg turski predsjednik kani braniti sa sto milijuna Turaka, koji je stoga neki oblik isiliziranja tog europskog prostora vidi se giga opasnost za beha budućnost, budući da u njemu sudjeluju i bošnjačka  djeca. Stoga ovaj bošnjački proces turciziranja i otomaniziranja Bosne i Hercegovine nije samo turciziranje i otomaniziranje beha sadašnjosti već i budućnosti jer u njemu sudjeluje budućnost te zemlje djeca.

Prisiljavati djecu da slave praznik zemlje okupatora, znači otimati  budućnost i toj djeci i zemlji u kojoj žive. A ako je u toj proslavi bilo i prisile da djeca u tome sudjeluju, neki roditelji govore da nisu bili upoznati kamo im djecu odvode, onda ta slika ima velike sličnosti s vremenom kada je ta ista okupatorska zemlja čiji praznik slave, njihove vršnjake otimala iz naručja majki i silom ih odvodila u Tursku na prisilnu islamizaciju. Otetu djecu, pretežito mušku, za kojima su kršćanski roditelji plakali i u glavu im dozivali „sine Ilija ne zaboravi majku i vjeru kršćansku“, Turci su prisilno preveli na islam, a zatim od njih spremali najveće i najhrabrije osvajače diljem kršćanskog svijeta. Slali su ih kasnije u krvave ratne pohode u zemlje iz kojih su ih doveli, te time ih prisiljavali da ubijaju i  pokoravaju ne samo narod iz svoje Bosne, već i svoje roditelje koje su zaboravili. Ova dječja slavlja turskih praznika gotovo su ista tim prošlim genocidnim otomanskom vremenom, s razlikom što se sada djeca janjičare u Bosni i Hercegovini a ne u Turskoj. Za veliku Tursku to je velik trošak i bolje je da taj trošak plate roditelji djece i Hrvati i Srbi, čime to janjičarenje obuhvata opet sve kršćane i nemuslimane u Bosni i Hercegovini. Opet tim turskim povratkom u Bosnu i Hercegovinu beha raja, i kroz 250 tisuća eura, financira svoje buduće ubojice i osvajače.

Pored svih tih vrlo opasnih bošnjačkih političko-izdajničkih aktivnosti i bratske odanosti majčici Turskoj, najvećoj ubojici Bosne i Hercegovine i nemuslimana u njoj, postavlja se pitanje na koji odgovor očekuje i europska i svjetska zajednica kao jamci bosanskohercegovačke budućnosti, te Hrvati i Srbi kao i svi drugi nebošnjaci u toj zemlji. Naime, ako su danas prisiljena neka bošnjačka djeca slaviti turske praznike u Bosni i Hercegovini čeka li to sutra i djecu Hrvata, Srba, Židova i ostalih. Ako danas bošnjačka djeca kite beha gradove turskim zastavama, a kite ih, zar to isto pravo nemaju i hrvatska djeca da beha gradove kite, ne okupatorskim već svojim  hrvatskim zastavama. Ili kako to da se Hrvatska, pa i Srbija, miješaju  u beha problem, odnosno da nemaju prava na to, a ima ga Turska, zemlja koja je počinila i genocid i kulturocid i konfesiocid u Bosni i Hercegovini.

Također se postavlja pitanje i odgovornosti Alije Izetbegovića s kojim pravom je izdao Bosnu i Hercegovinu i ostavio je u amanet Turskoj. Cijela ta turska tiha okupacija Bosne i Herecgovine, stoga, traži veću i odgovorniju umiješanost svjetske zajednice u procesu traženja mirnog i trajnog riješenja beha problema, prije nego li „Bosna šaptom padne“. A to znači povijesna zadaća Europe i Amerike je teritorijalno riješenje Hrvata, odnosno stvaranje hrvatskog entiteta budući da su Hrvati, svojim ropskim i obespravljenim položajem u toj zemlji, prisiljeni da financiraju bošnjačku djecu na proslavama turskih praznika u Bosni i Hercegovini. Stvaranje i priznavanje hrvatskog entiteta jedini je način da cijela Bosna i Hercegovina ne postane „Zvornik“, te time sodomsko-gomorska opasnost za Europu, Ameriku i cijeli neislamski svijet.

Povijest koju je Turska ispisala u Bosni i Hercegovini uči nas da su prisilno poturčena djeca, janjičari, bili najnemilosrdniji i najbrutalniji ratnici Otomanskoga imperija. Nešto kao danas što su isilovci. A bošnjačka djeca koja danas slave turske praznike u Bosni i Hercegovini, nažalost, mogli bi biti budući  ratnici za Tursku i njene interese, oni koji će još možda sutra upadati u beha Zvornike, Bugojne, Zenice, Travnike, Konjice, Sarajeva… s uzvicima „Alah u ekber“. A kakve su slike poslije  tih uzvika svijet je vidio u Zvorniku, Bugojnu, Sarajevu, Mostaru, Konjicu, te na cijelom Bliskom istoku.

Vinko Đotlo