No pasaran ovdje ne će proći

Loše ga uči revolveraš Charlie Brown

Naš je premijer pjesnik, filozof, pravnik, ekonomist povjesničar, političar, komičar… Reklo bi se „renesansni tip“, suvremeno, neki mlinček – multipraktik. Sve melje, cijedi, usitnjava… na vatri, u vodi… Samo se ne razumije u politički marketing pa je „najmio truloga“ kapitalistu Amerikanca, nekoga „čarlija brauna“ da ga održi na vlasti. Pa što košta da košta. Taj me pak „čarli“ podsjeća na one davne kaubojske filmove u kojima gazda (u skoro svakom) za dobre novce, „šaku dolara“, unajmljuje slavnoga revolveraša kako bi rastjerao sitne kravare, ili ne daj Bože, pristigle ovčare, male farmere.  A oni uvijek pobijede. I još se istakne američka zastava, bilo gdje i i bilo kada i u bilo kojem filmu. Goli šipak, ali tako kažu filmovi, a mi ćemo gledati kako „taj film“ izgleda u hrvatskoj političkoj stvarnosti.

Tako je Milanović bio i kod antifašista i od tamo poručio: No pasaran – Karamarko! Bit će preporučio mu ovaj „marketingški revolveraš“ „čarli“, tu predizbornu fiksaciju na Karamarka, jer da je on od njega  „pametniji“. Ti ostarjeli tipovi živući još i danas zadnjim snagama lažu kako su (samo) antifašisti, jerbo su prvenstveno komunisti, “penzije“ su stekli kao takvi – a to nije ni približno isto. Istije je ono fašisti-komunisti. Među njima je digao stisnutu šaku i dreknuo: „No pasaran“! Zamislite, zaostali mladi liberalni komunist – nešto kao fosil  oživio u Jugo parku – viče u koncertnoj dvorani: Ne će proći! A cijela koncertna dvorana puna onih od kojih mnogi nemaju pojma o Bachu, kamo li o Josipovićevim „đavoljim pjesmama“ – aplaudira! Naprijed!  Sad ne zijeva Stipa Mesić već kliče i viče. Naprijed Zoki! Naprijed! U današnje vrijeme stisnuti šaku u Hrvatskoj, kao u vrijeme Građanskog rata u Španjolskoj 1936. i u koncertnoj dvorani dreknuti „No pasaran“ – misleći: E ne ćeš Karamako proći! – čemu bi se trebala dodati i ona, vlaška, psovka orijentirana na majku, smak mi je svijeta. Smaknuo mi se svijet. Glede parole – ne samo da tamo nisu prošli, već su oni koji su „došli i prošli“ i ostali u Madridu i Španjolskoj, četrdesetak godina, a iza sebe ostavili – kralja. Dolores Ibaruri La Pasionaria je bila sve te godine predsjednica KP Španjolske  u Moskvi,  a to je osim što je propagandno glumila komunističku heroinu, žao mi je, po realnom utjecaju nešto kao predsjednica kućnog savjeta. S pojavom nove  komunističke ikone, opet iz hispanskog svijeta, Che Guevare, nestala je u drugom planu.

Međutim, Zoran Milanović po običaju poseže za povijesnim poukama i uglavnom promašuje metu – kao oni alkari koji „pogode“ za dužinu koplja daleko od alke. Ne pogodi dakle ni „u ništa“. Prvo parola je iz vremena sukoba falangizma, fašizma i nacizma s jedne i komunizma s druge strane, prije; bit će uskoro, sto godina. Kakva je to paralela s današnjom Hrvatskom? Drugo, taj rat u Španjolskoj poznat je kao  „građanski rat". Je li tu možda bit usporedbe – pouke? Treće, imao je i važna obilježja pokušaja oslobođenja manjih naroda (Katalonci, Baski, Galicijci i dr.) koji nisu uspjeli, pa su aktualni danas – dakle „nisu prošli“, a ne prolaze ni danas. Bješe to ujedno i njegova  najsvijetlija komponenta.

I četvrto, sve vrijeme građanskog rata trajao je na licu mjesta i krvavi sukob „pravovjernog“, staljinističkog komunizma s različitim lijevim frakcijama, od anarhističkih do trockističkih, uključivo i njihove tipično staljinističke likvidacije. Možda je parola namijenjena za unutarpartijske obračune? Recimo onim partijskim reformatorima koji  i u današnje vrijeme pišu „manifeste“, zaboravljajući kako danas  nijedan „bauk“ ne kruži Hrvatskom, osim Arsena Bauka, čime se i sam pohvalio. Prema nekim sve pouzdanijim podatcima tamo je aktivno u obračunima, uključivo i likvodacije, sudjelovao Kominternin kadar, što će reći i NKVD-ov, poznat i kao „Valter“, a najpoznatiji kao „Tito“. Na čijoj i kojoj je strani tada bila La Pasionaria, kad se zna da je nakon svega završila u Moskvi? 

Parola s virusom građanskog rata

Sve u svemu, ma kako bila slavna, uzimati iz tog košmara bilo koju parolu, a naročito ovu i uporabiti ju u sadašnjoj Hrvatskoj – blago rečeno – potpuni je promašaj. Njoj je vrijeme davno isteklo, „trula“ je  i kao takva, barem u današnjoj Hrvatskoj – društveno kancerogena, prenosi virus građanskog sukoba-rata. Nju treba ostaviti u povijesnom  laboratoriju, pažljivo s njom baratati i paziti da ne pobjegne a ne da s njom lamaću uokolo razno razni političari. I još dignuta stisnuta šaka – pa samo je sekunda potrebna da se ona otvori, a onda se pokazuje  jedna druga „šaka“. Može i obrnuto: dignuta ruka s ispruženim prstima u sekundi se može stisnuti, kao na primjer u Paktu Staljin-Hitler.

Kako su im izgledale šake za Pakta? Stisnute ili ispružene, potpuno je nevažno, primjerice Poljacima. Dakle, ako naši političari ne znaju što bi za političkih motivacijskih govora s desnom rukom najbolje im je staviti ju u džep. Malo je, istina, nepristojno, ali je zato puno bezopasnije. Takav je moj politmarketinški savjet, besplatni. Zoran Milanović inače baš nema sreće s marketinškim „pistolerosima“. Badrićku je bio ostavio (besplatno mu savjetovali odavde da ju ni ne uzima!) i riješio je se prekasno, Kolarićke se odrekao unaprijed, ni „revolveraša“ Macana nije volio. Angažirao je ovoga sa „srebrinim“ pistolama, a taj bi ga mogao, prema savjetima koje mu daje i kako ih  čitamo, stajati, političke, glave. Onda mu više ni doktor seoskog turizma kod Grčića ne će dati pucati ni iz one zagorske drvene pistole jednom godišnje po zagorskim bregima.

Mato Dretvić Filakov