Kroatocidna lutanja
Tražeći odgovor na pitanje zašto su Branku Lustigu u Jasenovcu zviždali, lutam kroz noviju hrvatsku povijest, kroz zabranu govora mržnje, kroz slobodu medija i sve te slobode. I na koncu kroz političku korektnost. U tom lutanju, sjetim se hrvatsko-talijanskog književnika Giacoma Scottija, koji izgleda piše srpsku istoriju. Pa se sjetih „Bajramovićeva intervjua Feralu“ kao krune kroatocida koji je utemeljen na industriji pisanih krivotvorina. Kao dokumenta.
Pa je li Branko Lustig politički korektan? Teško je na to pitanje dati odgovor, jer postoji profesionalna politička korektnost i naravna korektnost koje se ovdje isprepliću. Pa Branko Lustig, u ovom slučaju može biti i politički korektan i jednostavno korektan. Kako? Ako je Branko Lustig kao dijete bio u Auschwitzu, teško da Branko Lustig može biti svjedok Jasenovca. A zašto on to hoće biti? Možda mu je namjera uzdrmati jasenovački mit. Kad on kaže: „Ja Branko Lustig u Jasenovcu lažem o Jasenovcu“, promućurniji „antifašisti“ to vide kao „kec na desetku“… Mladenu Iveziću, Igoru Vukiću i Tomislavu Vukoviću, pa Lustigu zvižde. To vide kao poziv za istragu trostrukog logora Jasenovac.
Ako se jedan književnik literarno bavi politikom, ratom te politikom, pa u toj literaturi koristi sumnjivu statistiku na štetu jedne strane iz te politike; pa ako postoji svjedok – ubojica 80 civila prije 20 godina, a svjedok – ubojica danas to negira, što s time? Na sud književnika i Feral. U ovoj banana republici, vlasništvu nacionalnih manjina i narodnih heroja, gdje se zdvaja kako je samo jedan optužen za ratni zločin u Borovo Selu 1991.; pa ministar unutarnjih poslova poziva svog kolegu iz druge države da ostale dovede na sud, kako znamo kako ti ostali nemaju hrvatsko državljanstvo?
Jure Vukić, Tribanj