Prof. Božo Dugeč, čovjek moralnih i nacionalnih principa
Prof. Božo Dugeč, po svojim ljudskim, nacionalnim, vjerskim i moralnim karakteristikama, vrlo aktivan u borbi (pisanom hrvatskom riječi) za slobodu Hrvatske,spadao je među ljude, za koje se bez pretjerivanja može reći, da su živjeli za opće dobro svoga naroda. Svojim žrtvama i intelektualnim doprinosima u uspostavi današnje države Hrvatske, te u susretima i razgovorima pri susretima s našim ljudima, Božo Dugeč je osmišljavao svoje ljudsko postojanje, svjedočio i potvrđivao ispunjenje svoga nacionalnog "deržanstva".
U iskazivanju odanosti i ljubavi prema domovini nikada se nije bojao, ali nije ni pretjerivao, jer je svako pretjerivanje i tuđa namećanja smatrao nenormalnim i stranim. U svemu je nastojao biti normalan i dosljedan, a to je za njega značilo, savjesno, bez straha i bez očekivanja javnih priznanja i pohvala, svakodnevno ispunjavati svoje ljudske i nacionalne dužnosti. Toj svojoj vrlini Dugeč je bio vjeran i u najopasnijem trenutku svoga života, u trenutku kad je pod jugoslavensko-komunističkom prijetnjom doslovno morao birati: Živjeti u Hrvatskoj, bez Hrvatske, hrvatskog jezika i nacionalnog dostojanstva, ili živjeti s Hrvatskom u srcu, izvan Hrvatske. Bilo je to 1971. godine, u doba nacionalno nabujalog, ali nedovoljno procvalog "Hrvatskog proljeća" u vrijeme velike hrvatske euforije, ali i još veće neizvijesnosti, jer je upravo u tom vremenu, ponovo započeo otvoreni jugoslavenski lov na Hrvate koji su javno pokazali i najmanji smisao za tadašnju hrvatsku zbilju.
Bilo je to vrijeme u kojem su se rijetki usudili izustiti činjenicu da hrvatskom narodu prijeti opasnost da ostane bez svoga nacionalnog identiteta, svoga imena i jezika, vrijeme velikih progona u kojem se ni krikom ni šaptom nije smijelo ponoviti: "Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati." Božo Dugeč nije šutio, već je na sav glas viknuo: "Neka se i sam đavo grije uz naše ognjište, ali neka nam vatre ne gase." Kao osnivač i predsjednik Matice hrvatske u Donjem Miholjcu, bio je jedan od onih, koji su se usudili "prkositi" vlastodršcima i javno uprijeti prstom u opasnost u kojoj se nalazila Hrvatska. U svom govoru na Osnivačkoj skupštini ogranka Matice hrvatske u Donjem Miholjcu, 28. 2. 1971. godine, on je javno rekao da "nitko nema pravo ni pred poviješću ni pred vlastitom savješću odricati se svoga zavičaja, narodnih običaja i jezika, kao posljednjih atributa narodne pripadnosti. Pa ni u takvim vremenima kad u politici, umjesto najveće razboritosti, „bjesne najžešće strasti". Zato su ga mnogi nazivali i legendom hrvatske Slavonije, a komunisti (u odsutnosti) osudili na 3 godine strogoga zatvora.
Svjestan povijesnih doprinosa hrvatskog naroda u obrani i izgradnji ljepšega svijeta, te drskosti i nezahvalnosti moćnih predstavnika toga svijeta, koji se nisu obazirali na očajnički krik hrvatskoga naroda za slobodom, prof. Dugeč kroz svoje javne izjave i govore opominje hrvatski narod da se probudi i shvati svoju tešku situaciju u kojoj se nalazio. Nudeći mu ljepšu budućnost, upozorava ga na njegovu tragičnu i tešku prošlost, pa kaže:
S Hrvatima se, zbog njihove naivne vjere i bezumne dobrote, sudbina često i okrutno igrala. Uvijek su podupirali pravednu borbu susjeda, i to do iscrpljenosti, da bi zatim i sami postali lakim plijenom drugih.
Branili su tuđu krunu i prijestolje, da bi za sebe sačuvali usijano gvožđe i jaram ropski. Učvršćivali su granice tuđim carevima, ali nisu sačuvali vlastitih domova. Vjekovima su bili predziđem kršćanstva, da bi bili sami izloženi križarskim pohodima kao heretici. Bratski primali u zagrljaj svakog tuđina da bi se uskoro u tim zagrljajima i sami počeli gušiti. Prigrljavali uzvanike iz drugih zemalja dok skoro ne postadoše prognanicima iz vlastite. Velikodušno nudili svoj kruh svakome, a danas ga svaki treći Hrvat traži u tuđini. Jasnije rečeno: „Hrvati su zbog bogatstva domaje, viteške desnice, ali i svoje djetinje ćudi, vrlo često bili sredstvo za politička potkusurivanja u rukama ne jačih, već vještijih, ne pametnijih i sposobnijih, već podlijih i licemjernijih.” (Božo Dugeč, Nismo spremni robovati, Zagreb, 2002.; str. 49.-50).
Napuštanje domovine
Hrvat ne samo po rođenju, već i po čvrstom uvjerenju, istinski intelektualac, Božo Dugeč nije se htio, niti mogao odreći Hrvatske, hrvatskog jezika i vlastitih uvjerenja, i zato je javno, kroz krik i vapaj, molio i druge da to ne čine. Poziva članove Matice hrvatske na savjestan rad, uvjeren da “jedino takav rad može rodoljuba lišiti užasnog straha da mu unuci nad grobom ne upute posljednje riječi na tuđem jeziku, koji njihova duša ne razumije i vjernike bojazni, da se na dan uskrsnuća od mrtvih nitko neće odazvati na hrvatsko ime.”
Taj njegov prirođeni “prkos i hrvatska tvrdoglavost” bili su za tadašnje jugoslavenske vlastodršce dostatan razlog da mu pripreme omču oko vrata. U procesu svoga bezumnog komunističko-jugoslavenskog čišćenja Hrvatske od hrvatskih nacionalista, jugokomunisti su osudili Dugeča na tri godine zatvora. Bila je to tek jednostavna opomena i početak svega onoga što su mu komunisti pripremali. Dugeč je ozbiljno shvatio opasnost njihove opomene. Bez obzira na emigrantsku nesigurnost i nevolje, odlučio je bježati. Napuštanjem domovine, na Staru godinu 1972. u očima jugoskrbnika i čuvara Brozova “bratstva i jedinstva”, prof. Dugeč je postao i službeno jedan više državni neprijatelj na dugačkoj listi hrvatske političke emigracije, koju je dr. Vladimir Bakarić nazvao najgorom političkom emigracijom. Bila je to emigracija koja je svojim javnim zalaganjem zahtijevala suverenu i slobodnu državu Hrvatsku.