Šarov i ja Na zapadu se pojaviše crni oblaci, iznenada započeše vjetrovi olujni, prašinu visoko podigoše kovitlaci, do zemlje se savijahu orasi bujni. U kolibi bostan čuvamo ja i Šarov, strah nas je da je vjetar ne odnese, a nad glavom na naš slamnati krov, počela je i kiša zaglušno da trese. Nervozno me pas gleda pravo u oči, nešto se mora uraditi, zna ova kera, i kao da čeka da mu kažem da skoči, taj strašni vjetar iz bostana otjera. Ja ga umirujem, milujem po glavi, a pljusak se pretvori u krupni led, grom udari u orah, bljesne u travi, valjda Šarov ne vidi da sam blijed. I kao da priznaje, uz mene se privi, da od svega ovog i on se jako boji, već nam se u kosti uvuk'o strah živi, kad čusmo djeda: "Gde su junaci moji?" Po najvećem vjetru, uz tutanj leda, tisuće munja i gromova mogu tući, baš ništa zaustavilo ne bi mog djeda, da unuka, i Šarova, ne dovede kući. Branimir Miroslav Tomlekin