Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Je li moguć povratak hrvatskih iseljenika?

Mi smo nepotrebni, suvišni i dosadni jer tražimo poštenje, rad i red u životu i politici

 

Već godinama u Republici Hrvatskoj svjedočimo demografskoj katastrofi, potaknutoj i nekontroliranim iseljavanjem mladih ljudi, pa i cijelih obitelji. Ovih je pak dana objavljen Eurostatov podatak da je od svih država članica EU-a Hrvatska najovisnija o privatnim doznakama svojih državljana koji žive i rade ili samo rade u inozemstvu. Te privatne doznake premašile su vrijednost od sedam posto hrvatskoga BDP-a. Slično je već godinama, a istovremeno pojedini mediji, političari, ali i dio neinformirane javnosti raspravljaju o tom zaslužuje li hrvatsko iseljeništvo uopće pravo glasa u RH. Za pojedince to je „neprijateljska emigracija kojoj ne bi trebalo dopustiti da odlučuje o zemlji u kojoj ne živi“. Tu se prije svega misli na starije naraštaje hrvatskih iseljenika, no vrlo je vjerojatno da će isti tretman imati i oni koji trenutačno odlaze iz RH. Pritom se zaboravlja na nešto vrlo važno. Odričući se hrvatskih iseljenika kao ravnopravnih dijelova hrvatskoga nacionalnoga bića – dok se druge zemlje ponose svojom emigracijom u svijetu i pokušavaju s njom obnoviti veze – činimo štetu samoj RH jer odbacujemo i njihovo znanje i iskustvo koje može pridonijeti društvenomu i gospodarskomu napretku. Naime, hrvatski iseljenici, razne iseljeničke udruge i ustanove, posebice u zemljama dugogodišnje demokracije, uživaju velik ugled i vrlo su cijenjeni (što se vidi i tijekom državničkih posjeta iz RH tim zemljama), pridonose na gospodarskom, kulturnom i društvenom planu, pa je korisno čuti njihova iskustva i savjete i integrirati ih u hrvatsko društvo. Osim toga, takvim postupcima i nemarom zatiremo i bilo koju mogućnost povratka hrvatskih iseljenika: kako onih koji su se nedavno iselili iz RH tako i onih koji su u dugogodišnjem iseljeništvu, a razmišljaju o povratku i umirovljeničkom životu u RH.

Pitali smo naše iseljenike i povratnike koji se bave tim pitanjima što oni misle o svemu tome. Koji su problemi s kojima se iseljenici susreću u državama u kojima prebivaju, ali i u RH? Jesu li dovoljno upoznati s trenutačnom gospodarskom, društvenom i političkom situacijom u RH? Ljuti li iseljenike činjenica da se često traži njihov novac, a gotovo nikad njihovo mišljenje? Imaju li osjećaj da su diskriminirani? Što bi se u RH trebalo promijeniti kako bi se omogućio povratak dijela hrvatskoga naroda iz iseljeništva?

U prilogu sudjeluju: Valentina Krčmar, dugogodišnja iseljenica, društvena i kulturna djelatnica i humanitarka; Damir Borovčak, povratnik iz iseljeništva 1991. godine, ratni tajnik za iseljeništvo HDZ-a, a potom pomoćnik ministra u Ministarstvu iseljeništva RH; dr. Ante Čuvalo, povratnik iz iseljeništva, istaknuti društveni i kulturni djelatnik posvećen iseljeničkim temama.

Valentina Krčmar: Mi smo nepotrebni, suvišni i dosadni jer tražimo poštenje, rad i red u životu i politici

Mislim da nisam do sada pisala ovako tužan članak kao ovaj o odnosu Republike Hrvatske prema nama, iseljenoj Hrvatskoj. Tu žalost ne osjećam samo ja nego i gotovo svatko tko je napustio Hrvatsku, posebno oni koji su morali spašavati svoje živote prije toliko godina, a danas, ako su još i živi, ne osjećaju se dobrodošlima u svojoj vlastitoj zemlji, koju ljube izvan svega i ništa im nije teško učiniti za nju. I koliko god se osjećamo nedobrodošlima, mi ćemo i dalje dolaziti jer mi znamo što znači ljubiti svoju zemlju svaki dan, a vidjeti ju tek tu i tamo. I koliko god smo svjesni da imamo vrlo malu vrijednost za svoju domovinu, a to nam je pokazano na svaki mogući način – evo jednoga: nemamo pravo glasa; mi u Kanadi imamo samo dva mjesta za glasovanje!!!! (a kako je lako napraviti elektroničko glasovanje) – mi ne odustajemo od svoje domovine. Taj osjećaj kako mi nemamo gotovo nikakve vrijednosti za Hrvatsku – našu majku, a zapravo maćehu – osjeća se u svemu. Recimo, hrvatski dokumenti: moj sin podnio je zamolbu za hrvatsko državljanstvo prije više od godinu i pol i još do danas ništa, čak nema ni komentara kad će biti gotovo. Rečeno mi je da se čeka još i dulje. Hrvatska birokracija i njezini pipci osjećaju se svagdje, od sudstva, školstva, odnosa prema nama, iseljenoj Hrvatskoj, birokracija je ta koja ne djeluje učinkovito ili je otvoreno negativna!

Čitam redovito Croatia weekly jer ono što u novinama piše više je nego sramotno i ne mogu to više čitati. I tako je u prošlotjednom Croatia weekly rečeno kako su iseljeni Hrvati poslali u Hrvatsku 4,25 milijardi eura, kako govore, 7 posto BDP-a, kako je Hrvatska najovisnija o privatnim doznakama svojih državljana koji žive izvan nje. Samo 4,25 milijardi eura??? Netko ne zna ili ne želi znati što iseljena Hrvatska radi za svoju domovinu. Svatko od nas – gotovo u svakoj zemlji svijeta, jer Hrvati su, zahvaljujući komunizmu, ali i sadašnjoj situaciji, razbacani po cijelom svijetu – pomaže nekomu ili nešto u Hrvatskoj, bilo iz obitelji, prijatelje, neku udrugu, ili nešto što je upravo hitno, bolesne, umirovljenike… i to je uz ono što trošimo kad dolazimo u Hrvatsku na dopust. Ništa nam nije teško, ništa previše, ali je gorak osjećaj kad čitamo o tome kako se trči oko turista, dok se na nas, iseljenu Hrvatsku, gleda gotovo s prijezirom.

Često me prijatelji pitaju hoću li se vratiti doma u Hrvatsku. Ne ću se vratiti, ali ću i dalje provoditi svaki trenutak ostatka svojega života u zemlji koju sam napustila 1970., ali je ostala duboko u meni  i nema tog birokrata koji će mi zagorčati moju ljubav prema domovini, a vjerujte mi, probavali su mnogi. Ja sam jedna od onih koja sam okružena iznimnim ljudima, dobrim prijateljima, za koje značim više od mojega novca. Moji su prijatelji posebni ljudi, ne volim reći „dobri Hrvati“ jer ili jesi Hrvat ili nisi, no moje oči dobro vide i moje srce dobro osjeća kako mi je bolje izvan domova mojih prijatelja šutjeti, jer ne daj Bože išta sugerirati. „Što vi znate“, vidi se u očima i čuje glasno – a eto, ipak smo uspjeli u ovom stranom svijetu, zahvaljujući teškom i poštenom radu, ne iskorištavajući nikoga, zahvalni za svaku pomoć koja nam je pružena. Zahvalni smo Kanadi na jednom drugom načinu života, gdje je rad cijenjen, a poštenje nagrađeno.

Trenutačno sam u SAD-u i gledam američku TV. Ono što me posebno impresionira u ovoj zemlji jest njihov odnos prema američkoj vojsci, posebno onima koji su onemoćali. S kolikim se poštovanjem oni odnose prema američkoj zastavi, prema svojim braniteljima, organiziraju razne pomoći za njih… I tada često razmišljam o našim hrvatskim braniteljima i ne mogu se oteti misli da smo i mi, iseljena Hrvatska,  i hrvatski branitelji, samo nužno zlo za Hrvatsku. Ne mogu nas se riješiti, a sve rade kako bi nas se riješili. Da, naš novac im je dobrodošao, no mi smo nepotrebni, suvišni i dosadni jer tražimo poštenje, rad i red u životu i politici. Nažalost, sve se radi kako bismo mi samo poslali novac, i ostali „tamo negdje“, no to se ne će dogoditi. Naša Hrvatska – da, naša: moja i vaša – duboko nam je u srcima i sve dok živimo i dišemo, dolazit ćemo. Neki od nas ne će biti ni zakopani tamo, no srca će i dalje letjeti tamo za čim smo žalili cijeli život – doma, u Hrvatsku.

https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/41146-je-li-moguc-povratak-hrvatskih-iseljenika.html

Povezane objave

Političari pokvarili slavlje

HF

Kratak prikaz povijesti Gradišćanskih Hrvatov u Austriji (1)

HF

Trideset godina od zločina i protjerivanja Hrvata u Vojvodini

hrvatski-fokus

Čestitka na lukavosti Jasminke Dulić

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više