Sveti Anto

Sretan onaj tko se Antun zove

 

 

U Lis’bonu, gradu Portugala,

U palači plemićkog koljena,

Časna žena sina rodu dala,

Krasnog sveca za vječna vremena.

Ne će sinak plemstvo ni priznanja,

Zalud sreća svijeta prolaznoga.

Milija mu staza žrtvovanja,

Drvo križa Krista raspetoga.

 

Zvanih mnogo, odabranih malo,

Tek patnici stižu do oltara.

Do kraljevstva Božjeg kom je stalo,

Tome duša ljubavlju izgara.

 

Lisabonac posta svećenikom

Blagoslovljen jezik Bog mu dao.

U milosti zanosu velikom

Ime Krista snažno veličao.

 

Liječi Anto srce mnogog stvora

Nagrada mu bila plaća velja –

Gospodin mu posla odozgora

U naručje, malog Spasitelja.

 

Vreva ljudi hrli odsvakuda,

Tužni, bolni, đavlom opsjednuti…

Poput Krista, Ante stvara čuda,

Svak’ mu halju želi dotaknuti.

 

Kratka bila misija života,

Ode djevac u nebeske dvore.

Cvala za njim svetosti ljepota,

Djela njeg’va istinu govore.

 

Prahom zemnim posta tijelo mlado,

Ali jezik, vjerujte o ljudi,

Do dan danas nije se raspad’o,

Tom jeziku vječna hvala budi.

 

Kad nam treba pomoć sa Nebesa,

Moćnom Anti podignimo ruke.

Tko vjeruje u milost čudesa,

Tom će svetac olakšati muke.

 

Sretan onaj tko se Antun zove,

Ime znači – za borbu je spreman.

Riječi njegve domoljubljem slove,

Nikakva ga neće svladat neman.

 

Anto sveti, strahu Lucifera

Bdij nad nama u suznoj dolini.

Neka jača nacija i vjera,

Daj blagoslov miloj Domovini.

 

Marija Dubravac, Brisbane