Nikola Šop: Balade o mom razredu I Na svakoj klupi po jedan san spava. I tajno po njima šuštanje me prene. To vjetar po klupama prelistava Mnoge zadatke neriješene. I negdje iz tame skrivenog kuta Nešto se čuje tapa-tap. Kao da je mastionica izvrnuta, I mastilo kaplje kap po kap. Teška u njima slova se kriju, Zato im je udar tako jak. Padaju na pod, bljesnu i uzavriju, I rasplinu se u muk i u mrak. U razredu kakvu sad tutnjavu čuh? Kao da netko podom valja kuglu. Gle to izlazi matematičarev duh. U fraku je i jaše na trouglu. U torbi nosi mnogo raznih sprava. U ruci mu raskliman šestar. Na ploči on do zore rješava zadatak jedan nerješiv i star. Kreda za kredom pod rukom mu se mrvi. Hitro leprša mu fraka skut, A kada kukuriknu pijetao prvi, Na trouglu on odjaše ljut. II U tamno drvo urezana slova otkriju mi davnu dosadu i jed: Imena, imena mnogih drugova. I do reda red i do drugog reda red. U prvom su sjedili dobri đaci. Oni su znali sve napamet. U posljednjem šutljivi zanesenjaci, Koji su uvijek htjeli u svijet – u svijet. A drugi se u zbijenom skupu krili. Svrstani vješto između nas. Iz nezgode svake, u kojoj su bili, Izvlačio ih je šaptačev glas. Šta je sad s njima i s ostalima Koje odnese brižni dan? Nezadovoljni ovim životom malim, Misle li na svoj školski san: Kada nas je u jednom času večernjem opčarao davne priče sjaj. Pa skočismo, navukosmo oklop i šljem u krvavi odjahasmo okršaj. Al’ brzo nas prenu gnjev profesora: Šta je to, kakvi su to snovi? Ej ti što sanjaš daleka mora, de sada predavanje moje ponovi. Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero