Hrvatski Fokus
Znanost

BLISKI ISTOK – Nakon rata za teritorije, predstoji rat za vodu

Bez vode ostat će 78 milijuna Iranaca

 
 
Visoko rangirani iranski političar Issa Kalantari nedavno je upozorio da zbog grješaka iz prošlosti Iran sada ima tako nedostatnu opskrbu vodom da će oko 70 posto, odnosno 55 milijuna od 78 milijuna Iranaca, biti prisiljeno napustiti svoju domovinu i otići u nepoznato. Mnoge činjenice podupiru Kalantarijevu apokaliptičnu prognozu.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/06/122412-004-33763FCF.jpg
Jezero Urmia
 
Nekad hvaljeno u poeziji, jezero Urmia, najveće jezero na Bliskom istoku, izgubilo je 95 posto vode od 1996. godine, te je spalo s 31 milijardi prostornih metara na 1,5 milijardi. Ono što je Sena za Pariz, to je rijeka Zajanderud  za Isfahan – ali je ona u potpunosti  presušila 2010. Više od dvije trećine iranskih gradova je "na rubu krize zbog vode," što bi moglo dovesti do nestašice vode za piće. Već sada tisuće sela ovise o kamionima-cisternama za opskrbu vodom. Pješčane oluje narušavaju gospodarske aktivnosti i oštećuju zdravlje.
 
Nisu samo Iranci u opasnosti. Mnogi drugi na sušnom Bliskom istoku  također bi mogli biti prisiljeni na neželjeni, bijedni, očajnički egzil. Uz jedinstveni, veličanstveni izuzetak, velikom dijelu Bliskog istoka nestaje vode zbog takvih boljki kao što je rast broja stanovnika, kratkovidnih diktatora, izopačenih gospodarskih poticaja i ratova u kojima je uništavana infrastruktura. Neke specifičnosti:
 
Egipat: Podizanje razine mora prijeti ne samo da će potopiti obalne gradove u zemlji (uključujući Aleksandriju, grad od 4 milijuna stanovnika), nego da će zagaditi vodonosnik delte Nila, jedan od najvećih svjetskih podzemnih rezervoara. Etiopska vlada  konačno se probudila za hidraulični potencijal Plavog Nila, koji izvire u Etiopiji, te gradi ogromne brane koje bi mogle ozbiljno smanjiti protok vode te rijeke koja  dolazi do Egipta (i Sudana).
 
Gaza: Zbog prodora morske vode i ispuštanja kanalizacije  95 posto obalnog vodonosnika neprikladno je za ljudsko konzumiranje, te je „izazvalo noćnu moru“.
 
Jemen: Doznake za naftu omogućuju Jemencima da se više  nego ikada prije upuštaju u žvakanje lista biljke quat, čiji grmovi apsorbiraju puno više vode nego  biljke koje su koristili za prehranu, a koje  su zamijenili. Količina pitke vode je "smanjena na manje od jedne litre po osobi na dan" u mnogim planinskim područjima, piše stručnjak za vodu Gerhard Lichtenthaeler. Specijalist Ilan Wulfsohn piše da bi Sana "mogla postati prvi glavni grad na svijetu koji je ostao bez vode."
 
Sirija: Sirijska vlada protratila je 15 milijardi dolara na propale projekte za navodnjavanja od 1988. do 2000. Između 2002. i 2008. godine, gotovo svih 420.000 ilegalnih bunara je presušilo, ukupni vodni resursi smanjili su se za polovinu, kao i proizvodnja žita, zbog čega je 250.000 poljoprivrednika napustilo svoju zemlju. Do 2009. godine zbog problema s vodom izgubljeno je od 800.000 radnih mjesta. Do 2010. godine u zaleđu grada Raqqa, sada glavnog grada Islamske države, kako izvješćuje New York Times: "Drevni sustavi za navodnjavanje su propali, podzemni izvori vode su presušili, a stotine sela napuštene su nakon što se plodna zemlja pretvorila u pustinju, a stoka uginula. "
 
Irak: Stručnjaci predviđaju da će se količina vode u rijeci Eufrat uskoro prepoloviti. Već 2011., brana u Mosulu, najveća u Iraku,  potpuno je zatvorena zbog nedovoljnog protoka. Morska voda iz Perzijskog zaljeva  je doprla do rijeke Šat al-Arab, a slana voda  uništila je ribarstvo, stoku i usjeve. U sjevernom Iraku nestašice vode su uzrokovale napuštanja sela, od kojih su neka danas zatrpana ispod pijeska, te do smanjenja uzgoja ječma i pšenice za 95 posto. Broj stabala datulja smanjen je s 33.000.000 na 9.000.000. Sadam Husein je isušivao močvare južnog Iraka, te je istodobno uništavana ekosustav biljnog i životinjskog svijeta, što je uništilo živi svijet arapske močvare.
http://www.economic-development-iraq.com/wp-content/uploads/2011/04/shat-al-arab.jpg
Rijeka Shat el Arab
 
Perzijski zaljev: Ironija je da su veliki radovi na desalinizaciji  povećali  slanost  morske vode u zaljevu, s 32.000 na 47.000 dijelova na milijun, te ugrozili faunu i  život u moru. Susjedni Pakistan mogao bi postati "zemlja koja žeđa za vodom" do 2022.
 
Izrael je jedini izuzetak u ovoj tužnoj regionalnoj priči. On je također, sve do nedavno, do  1990-ih, trpio zbog nestašice vode. No sada, zahvaljujući kombinaciji očuvanja, recikliranja, inovativnim poljoprivrednim tehnikama i desalinizaciji kroz primjenu visoke tehnologije, zemlja je preplavljena  s H2O (Izraelska vodoopskrba je izjavila: "Imamo svu vodu koju trebamo"). Smatram posebno upečatljivim to što Izrael može desalinizirati oko 17 litara vode za jedan američki cent, te da reciklira oko pet puta više vode nego drugorangirana Španjolska.
 
Drugim riječima, pobuna stanovništva izazvana sušom – koja je vjerojatno najgori problem u regiji među mnogim dubokim problemima – može se riješiti razumom i političkom zrelošću. Očajni susjedi  mogli bi početi razmišljati o prekidu tog besmislenog ratovanja sa svjetskom vodnom supersilom, te umjesto da ratuju trebali bi učiti od nje.
 

Darko Kovačić

Povezane objave

Zašto toliko povijesnih prirodnih katastrofa iznenada pogađa naš planet pred kraj ljeta?

hrvatski-fokus

Vrednovanje tehnike BST-1 (7)

HF

Svjetski dan veterinarstva

HF

Jesu li cjepiva smanjila ozbiljnu bolest ili smrtnost?

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više