(Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)
Antonia Sikavica Joler, prof. mentor, I. gimnazija, Zagreb
Sam naziv temeljnoga dokumenta Cjelovite kurikul(ar)ne reforme, a to je „kurikulum“, nije u duhu hrvatskoga jezika. Svoj komentar s obrazloženjem dala je prof. dr. Sanda Ham: "Naziv kurikulum neprihvatljiv je hrvatskome tvorbenom sustavu, a tako i temeljnom pravilu o prihvaćanju (pohrvaćivanju) tuđica.“ pozvajući se na akademika Radoslava Katičića kao predsjednika ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika pri MZOŠ-u. Tako već u samome nazivu „kurikulum“ Hrvatskoga jezika proturječi sam sebi jer kao jedan od ishoda (str. 159.) ističe da učenik "odabire hrvatske istoznačnice umjesto tuđica". Dakle kurikul (ako ne uputnik) umjesto kurikulum!
Antonia Sikavica Joler
Drugi pojam u nazivu kurikula odnosi se na nastavni predmet Hrvatski jezik iako je u Pojmovniku kurikula pod pojmom „hrvatski jezik" više prostora posvećeno potpuno nejasnim i zbunjujućim pojmovima poput razlikovanja inoga, drugoga i stranoga jezika. Hrvatski kao materinski jezik svodi se na ishod ovladavanja prvim jezikom, a da nije jasno navedeno niti definirano KOJI je to prvi jezik (osim kao jezik većine govornika). I ponovno je kao ishod (jer na njima počiva cijeli kurikul) područja jezika navedena – zabava(?!). Taj cilj po(d)učavanja nije znanstveno utemeljen ni u jednome metodičkom priručniku niti primjeren nastavi u gimnaziji.
Kurikul navodi da „ovaj popis nipošto ne treba poistovjećivati s popisom sadržaja nastave književnosti ili pregledom nastavnoga gradiva", ali takav popis u kurikulu uopće NE postoji! Također se navodi „primjerenost tekstova dobi učenika i njihovu kulturnome i životnom iskustvu", što iz uvida u popis djela doista nije jasno. Za kvalitetnu recepciju književnoga djela nije nevažno ima li učenik petnaest ili devetnaest godina, a kako u kurikulu nigdje nije naznačen sadržaj, nije zadano niti kada, to jest u kojemu razredu učenik čita pojedino djelo. Po čemu su učenikovu životnom iskustvu primjerena djela nekih suvremenih autora poput Z. Ferića, D. Ugrešić, P. Süskinda, D. Lodgea ili P. Brucknera: „Priča romana 'Božansko dijete' zaista je stravična te se može reći da je Bruckner napisao jedan od najvećih horora u književnosti. (…) Fetus afirmira geslo ne biti!, umjesto biti!“ (http://www.booksa.hr/knjige/proza/bozansko-dijete )? Ovo su djela u kojima pojedini ulomci sadrže neprimjerene elemente najeksplicitnije pornografije (Ferić: Anđeo u ofsajdu) i šunda.
Gledajući po stilskim razdobljima (iako taj sustav u popisu autora i djela NE postoji), rezultat je za nacionalnu književnost – poražavajući! Naime, u razdoblju renesanse i baroka, „zlatnome dobu hrvatske književnosti" spominju se samo tri (!) autora: Držić, Gundulić i Bunić Vučić u odnosu na 21 autora u sadašnjemu (još uvijek službenome) nastavnom programu za gimnazije. Postojeći program svakako se trebao reducirati, ali ne valjda „prodajom obiteljskoga (nacionalnog) zlata a ne samo srebra"! Kako opravdati devet svjetskih romantičara (od toga četiri Engleza, a čak trojica od njih pripadaju istoj pjesničkoj školi lejkista te ih i sami Englezi ne smatraju prvacima romantizma) – prema samo dvama hrvatskim romantičarima (Preradoviću i Ivanu Mažuraniću)? Ovakav nesrazmjer smatram velikim, potpuno neopravdanim, propustom i izrazitom površnošću.
Kao što u kurikulu ne postoji ni Otac Hrvatske Književnosti (u ono doba naš najprevođeniji autor), tako nema ni riječi o prvome hrvatskom književnom spomeniku – Baščanskoj ploči i srednjovjekovnoj pismenosti. Mahom prosvjetiteljsko 18. stoljeće u hrvatskoj književnosti također uopće ne postoji (dakako, samo u kurikulu). Pogledavši, dakle, popis autora u cjelini, do 19. stoljeća u hrvatskoj književnosti učenici upoznaju samo tri autora!!! Takozvano otežano razumijevanje teksta ne može biti razlog nečitanja autora starije hrvatske književnosti. Uostalom, ni Talijani ni Englezi ne govore istim jezikom kao Dante i Shakespeare pa ih ne izbacuju iz svoje lektire. Lektira nije i ne smije biti novogodišnja top lista hitova.
U popisu izborne lektire nije samo riječ o izboru djela nego i autora, osobito onih suvremenih hrvatskih autora! Gotovo svi predloženi autori, njih čak dvadesetak, članovi su isključivo jednoga književnog udruženja – novijega Hrvatskoga društva pisaca, dok je iz uglednoga Društva hrvatskih književnika, staroga više od stotinu godina, tek poneki autor. Pritom činjenica da su se na popisu našli akademik Pavao Pavličić, Miro Gavran – naš najprevođeniji autor današnjice (kao nekada Marulić), Ivo Brešan i neki drugi ne može biti protuargument jer su oni neupitni hrvatski književni klasici.
Popis suvremenih književnih djela za (ne nužno cjelovito) čitanje trebao bi biti sustavniji i uži jer izbornost smo i do sada imali koliko nam je program dopuštao. (I dosadašnji je program bio preopsežan i trebalo ga je revidirati.) Problem je u tome što programa nastave književnosti (na temelju kojega bi nastavnici trebali izraditi svoje godišnje izvedbene nastavne planove) jednostavno – nema! Autori i naslovi moraju se apsolutno revidirati! Mislim da književni kanon nije upitan, ali je na ovaj način za nastavnike postao fluidan, neuhvatljiv i ne znamo što ga konkretno (u kojemu razredu) čini.
Kada je riječ o konkretnim ponuđenim naslovima, prosuđujem iz svoga nastavničkog iskustva. U preko dva desetljeća nastavnoga, odgojno-obrazovnog i pedagoškoga rada dobro sam upoznala interese i afinitete učenika te dodajem neke napomene. Trebaju li – unatoč tome što su nobelovci – G. G. Márquez ili O. Pamuk biti zastupljeni s tri-četiri djela, a Ivan Gundulić samo s jednim?!? Zašto se nudi poezija S. Plath, ali ne i naše prve pjesnikinje i Tassove muze Cvijete Zuzorić? Kako je uopće moguće da su se na popisu književnih imena našli Johnny Štulić i Filip Šovagović, ali ne i Vlado Gotovac? Zašto (iako izuzetno kvalitetni) književnici Danilo Kiš i Meša Selimović, ali ne i hrvatski emigranti Viktor Vida ili Boris Maruna? Djeluje gotovo nadrealno. A kad smo već u sferi nadrealizma, hrvatska književnost ima svjetski priznatoga nadrealista Radovana Ivšića ili ekspresionista Josipa Kosora, koji se uopće ne spominju u mnoštvu mladih suvremenih autora! Naša avangardna književnost postojala je početkom 20. stoljeća jednako kao i ona europska, ali sastavljači Popisa autora i djela u kurikulu kao da toga uopće nisu svjesni! Biti suvremen i ispred svoga vremena znači zaslužiti ući i u povijest hrvatske književnosti koju poučavamo u nastavi ne izostavljajući ju iz kurikula odnosno nastavnoga programa. Sastavljači popisa suvremenih hrvatskih književnika kao da su se vodili društveno-ideološkom etabliranošću autora, a ne tematskom podlogom i idejama koje konkretno djelo promiče. Pitam se koliko i kako autori SRS-a poznaju suvremenu hrvatsku književnost i kako metodički opravdavaju naslove koje su odabrali. Stječe se dojam da predloženi popis lektirnih djela u kurikulu slijedi samo pomodne trendove (osobito kod predloženih suvremenih autora), ali ne i teme koje korespondiraju s adolescentskim čitateljskim potrebama, odgovaraju njihovoj dobi te kulturnome i životnome iskustvu učenika.
Vraćam se na temelje, a to je kanonski popis obaveznih djela – kakav i postoji u još uvijek aktualnome nastavnom programu, a koji svi nastavnici već godinama žele revidirati i reformirati (prvenstveno skratiti)! Zašto se na popis ne bi vratila obavezna književna djela na kojima smo se do sada svi uspješno školovali – i mi i naši dosadašnji učenici, ali i naši roditelji, djedovi i bake?! Obvezatna djela za onu obvezu pred kojom stoje i učenici i njihovi nastavnici, a to je – državna matura i cjeloživotno učenje! Na ta pitanja od Stručne radne skupine za Hrvatski jezik nastavnici nisu dobili odgovore! Matura je do sada pokazala oskudnost u načitanosti, pismenosti i izražavanju učenika te je zbog toga nužno u kurikul vratiti kronološki pristup u poučavanju književnosti kao i autore (znanstvenike) koji su pisali hrestomatije i uređivali antologije.
Također, kako učenik uopće može proučavati, čitati, analizirati i interpretirati književno djelo bez poznavanja temeljnih disciplina znanosti o književnosti, a to su teorija književnosti (koja počiva još na Aristotelovoj Poetici), povijest književnosti, književna kritika i književna metodologija. O tome u kurikulu uopće nema spomena! Pritom u kurikulu stoji kao ishod da učenik „prosuđuje književni tekst služeći se relevantnim književnoteorijskim pojmovima". Pitam se kada ih je naučio a da bi se njima mogao i služiti. Riječ je o nizu nedorečenosti, nejasnoća i kontradikcija. Također se sugerira da nastavnik „nastavne materijale odabire u suradnji s učenikom". Time je uloga nastavnika u potpunosti marginalizirana, a ne znam na osnovi kojega znanja i kompetencija učenik to uopće može učiniti. Učenik se potiče da se „aktivno uključuje u kulturni i društveni život zajednice", što također smatram da je nemoguće ostvariti bez angažmana nastavnika.
Teza da učenik „samovrjednuje radove, nadgleda i prati svoj napredak" idealno je zamišljena, ali učenika u stvarnosti zanima prvenstveno ocjena jer je školski sustav i dalje usmjeren na takav oblik vrednovanja znanja, a samo znanje (prema Bloomovoj taksonomiji koja je implementirana u kurikul) gotovo ne postoji jer se prednost daje svim drugim ishodima učenja. Dapače, učenici su (iz moga nastavničkog iskustva) vrlo kreativni i zainteresirani u interpretaciji petrarkističke, barokne ili romantičarske poezije, ali ona u kurikulu nije ponuđena u popisu djela!
Zaključno smatram da u ovome obliku u kojemu jest kurikul Hrvatskoga jezika ne bi trebao biti prihvaćen. Kurikul treba sastaviti u suradnji sa znanstvenim dostignućima s područja jezikoslovlja i znanosti o književnosti, prema točno određenome programu koji prati te znanstvene discipline. Kurikul treba predvidjeti sadržaj udžbenika i državnu maturu kao završetak (prvenstveno gimnazijskoga) školovanja. U pisanju kurikula (kao i udžbenika) trebaju se obavezno konzultirati istaknuti znanstvenici sa sveučilišta, iz HAZU-a, Matice hrvatske te Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji se u svome znanstvenom radu usko bave jezikoslovljem i znanošću o književnosti (teoretičari i povjesničari književnosti), a posebno kroatisti, dakako, uz suradnju sa školskim nastavnicima-praktičarima.
Prilozi za raspravu o Cjelovitoj kurikularnoj reformi
Nastavljajući se na osvrt o sveprisutnoj medijskoj jednostranosti prikazivanja recenzija kurikula i iskrivljenoj slici o nastavku obrazovne reforme u javnosti, slažem se s tezom da je do javnih medija (osobito HTV-a) vrlo teško doprijeti. Pritom iznosim vlastiti primjer pokušaja objavljivanja prikaza promocije knjige "Prilozi za raspravu o CKR-u" na internetskim portalima koji se bave kulturnim zbivanjima. Tekst o tome poslala sam na preko desetak e-adresa, ali nijedan portal nije imao interesa objavti moj osvrt. Također smatram da je neprihvatljiv i uvredljiv pokušaj medija (novina i televizije) da se akademska zajednica, a prvenstveno ugledni članovi HAZU-a, neprimjereno napadaju u javnosti, a da se sami o toj problematici ne mogu javno očitovati. Primjerice, nakon intervjua prof. dr. Nevena Budaka u „Globusu“ akademik Vladimir Bermanec nije dobio priliku za demanti, a koji je pročitao na sjednici Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a. Isto tako, predsjednik Vijeća akademik Vladimir Paar nije imao prilike gostovati u emisiji HTV-a "Nedjeljom u 2" iako je dr. sc. Boris Jokić u toj emisiji bio već dva puta. Smatram da su takvi postupci tendenciozni iako je o ovoj problematici raspravljano već i na prethodnoj sjednici Vijeća kojoj je prisustvovala i novinarka HINA-e Irena Petričević.
Također sam kontaktirala s prof. Borisom Vilićem, dekanom jednoga nastavničkog fakulteta u SAD-u, s čijom su recenzijom CKR-a članovi Vijeća upoznati te prenijela njegovo stajalište, koje samo potvrđuje upravo ovakvu jednostranu medijsku sliku o reformi. Iz svoje perspektive, iako „svakodnevno prati hrvatske tiskovine i portale", prof. Vilić stekao je dojam da mediji nisu prenijeli negativne recenzije CKR-a te je zato percepcija dosadašnjega procesa reforme u javnosti pozitivna. I on je sam kao Hrvat, ali i sveučilišni nastavnik i znanstvenik priznat u inozemstvu, poslao na internetske portale svoj prikaz CKR-a, ali ni to nije nigdje objavljeno – pretpostavljam također zbog njegove negativne recenzije.
Iz aktivnosti ovoga Vijeća kao i vlastita iskustva rada u školi tvrdim da nastavnici u hrvatskim školama mahom uopće nisu proučili prijedloge predmetnih kurikula niti su upoznati s nastavkom obrazovne reforme. Smatram da je ovakvoj slici doprinijela medijska manipulacija načinom prezentiranja informacija i aktera koji sudjeluju u ovome procesu, a stvorene su i nepotrebne ideološke podjele. Također, institucije koje se bave stručnim usavršavanjem nastavnika ne obavljaju svoju zadaću dovoljno kvalitetno. Mislim prvenstveno na županijska stručna vijeća nastavnika čiji je rad uglavnom izrazito formaliziran te se u mnogim predmetima niti ne provodi. Prilikom stručne i javne rasprave o prijedlogu CKR-a i predmetnim kurikulima rasprava među nastavnicima bila je pro forma i oni nisu mogli izraziti svoja mišljenja zato što nisu bili u prilici javno raspravljati jer su stručni skupovi održani samo u obliku prezentacije CKR-a, dok su sve primjedbe i komentari doslovno završili na papirićima bez odgovora. To je na određeni način bilo i omalovažavanje nastavnika praktičara. S obzirom da se u javnosti stekao dojam da su kritike CKR-a malobrojne, nastavnici nisu ni imali priliku dalje raspravljati o ovoj problematici jer nisu bili ni upoznati s činjenicom da je u ovo Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo HAZU-a pristiglo preko stotinu negativnih recenzija CKR-a i predmetnih kurikula.
Nastavljajući se na izlaganje prof. emer. Igora Čatića i dr. sc. Ines Vlahović o situaciji na Sveučilištu i problemu s nastavnim kadrovima, potvrdila sam da je situacija u srednjoškolskome obrazovanju i školama izuzetno nepovoljna jer nastavnici nisu adekvatno vrednovani, ali jednako tako ni sankcionirani. Kvalitetan profesor nema mogućnost posebnoga priznanja, a nekvalitetan profesor de facto ne može dobiti otkaz. Problem je i u državnoj maturi, koja ima nizak postotak riješenosti ispita, ali i pretjerano visok postotak uspješnosti prolaza učenika na maturi. Učenici ne uče na nastavi nego plaćanjem tečajeva u privatnim školama za poduku. U takvoj situaciji najveća je odgovornost kvalitetnoga poučavanja najčešće samo na nastavnicima obaveznih predmeta na maturi, a to su Hrvatski jezik, Engleski jezik (najčešće) i Matematika.
Izborna nastava u stvarnosti je dodatno opterećenje učenicima jer im se „izbor" nameće s dodatna dva (zapravo obavezna) nastavna sata, koji se proizvoljno svake školske godine mijenjaju ovisno o takozvanome „punjenju satnice" pojedinim nastavnicima. U državi s tako slabim rezultatima PISA istraživanja izborni predmeti poput Antropologije, Filmske umjetnosti, Vizualne kulture, Poduzetništva (u gimnazijama), dodatne Sociologije ili Filozofije (uz redoviti nastavni program ovih predmeta) zaista su nepotreban „luksuz", posebice ako se stalno ističe potreba za znanjima iz STEM područja. Zbog toga svjedočim da su današnje generacije učenika sve lošije jer su opterećene golemom količinom faktografskih podataka zbog preopširnih programa i prevelikoga broja nastavnih predmeta. Državna matura prilagođena je (radi prolaznosti) učenicima strukovnih škola, čime su rezultati zapravo vrlo niski s obzirom da je i prag prolaznosti po predmetima znatno smanjen na 25-30 posto (negdje čak i 22 %). U tome smislu učenici na maturi ne pokazuju znanje.
Smatram da je stoga nužno reformirati sustav odgoja i obrazovanja smanjenjem broja predmeta i opsega sadržaja pojedinih predmeta, ali istovremeno i povećanjem satnice onih predmeta koji su u reformi školstva nužni za naše društvo, a to su Hrvatski jezik i nacionalna povijest, strani jezici (obvezno Engleski i Njemački jezik, a ne npr. skandinavski ili zapadnoslavenski jezici, koji su eventualno za postdiplomski studij – jer ne pružaju mogućnost radnih mjesta) te predmeti STEM područja, što je i zaključak Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a, a posebno je istaknut u komentaru akademika Mislava Ježića o razini (ne)obrazovanosti i (ne)znanju današnjih učenika i studenata.
U vezi s nastavkom reforme obrazovanja iznijet ću svoje prijedloge temeljene na 23 godine nastavničke prakse u radu s učenicima u općoj gimnaziji. Pokušat ću načelno iznijeti svoj osvrt na mogućnost poboljšanja obrazovnoga sustava u cjelini, ali poglavito ću se osvrnuti na funkcioniranje škole kao ustanove i modela nastave odnosno broja i svrhovitosti pojedinih nastavnih predmeta. Naime, slažem se sa zaključkom Vijeća o naglasku na STEM području te predmetima od nacionalnoga značenja kao što su Hrvatski jezik i Povijest, ali dodajem i nužnost dva strana jezika – također s pojačanom satnicom svih navedenih predmeta. (Primjerice, 5 sati nastave Hrvatskoga jezika tjedno, a 3 sata nastave i Engleskog i Njemačkog jezika, eventualno Talijanskog, Španjolskog ili Francuskog jezika – onih s kojima u europskom susjedstvu surađujemo.)
Govoreći o broju nastavnih predmeta kojima su opterećeni naši učenici, on se mora doslovno prepoloviti! Ma koliko cijenili humanističku naobrazbu, nedopustivo je velik broj predmeta kao i satnica tih predmeta (Psihologija 2 sata, Sociologija 2 sata, Filozofija 2 sata, Logika 1 sat, Politika i gospodarstvo 1 sat). Paradoksalno da se sa samo jednoga sveučilišnog studija (filozofija) proučavaju čak tri discipline/kolegija (filozofija, logika i etika), što u četiri godine školovanja iznosi 245 nastavnih sati, a sa Sociologijom i Psihologijom zajedno ostvaruju čak 385 nastavnih sati. (Primjerice, u Njemačkoj nijedna gimnazija ne drži nastavu iz Psihologije.) Satnica Hrvatskoga kao materinjega jezika u hrvatskim gimnazijama iznosi ukupno 548 sati, a u strukovnim školama znatno manje. Ostvarivši kontakt s Gimnazijom sv. Klimenta Ohridskoga iz Makedonije upoznali smo se s njihovim školskim sustavom, koji su preuzeli iz Nizozemske – zemlje s jednim od najrazvijenijih obrazovnih sustava u Europi s deset obaveznih predmeta i dva izborna, ali i s pojačanom nastavom upravo iz tih predmeta.
U nekima (rijetkim doduše) općim gimnazijama učenicima se svake godine nameću još dodatna dva sata izborne nastave tjedno (ali paradoksalno – koju obavezno moraju pohađati i to, naravno, s ocjenjivanjem na kraju školske godine), no pritom se ne vodi računa o tome da ponuđeni takozvani „izborni“ predmeti nisu ni po čemu jednaki. Na, primjer Tjelesna i zdravstvena kultura (koji se ne provjerava pisanim ispitima), Hrvatski jezik s programom literarnoga stvaralaštva, Fizika ili Kemija kao natjecateljske grupe ili pak Matematika kao oblik priprema za maturu i slično. Takav izbor nije ni iz perspektive učenika ravnopravan. Učenici su ovim modelom dodatno iznimno opterećeni uz redovitu nastavu, a zamiru sve slobodne aktivnosti nakon nastave. Pritom postoje još i fakultativni predmeti (npr. Poduzetništvo, Antropologija itd.), koji su postali i doslovno „fakultativni" jer je nastava najčešće vrlo neredovita (u nekim slučajevima i elitistička – npr. Fizika u Gardalandu), a učenicima predstavlja isključivo oblik dobivanja bolje ocjene na lak način kako bi povećali svoj prosjek zaključnih ocjena na kraju školske godine.
Još se nečemu važnome uopće ne poklanja pozornost u dokumentima CKR-a (zbog forsirane izbornosti), a to su slobodne aktivnosti, koje su itekako potrebne za cjelovit razvoj učenika u formativnim godinama. Njih nipošto ne smijemo miješati s izbornim programima, a izuzetno su poticajne, primjerice sportske aktivnosti, dramske, literarne, novinarske, volonterske ili pak debatni klub. U pozadini obavezne izbornosti zapravo je dopunjavanje satnice nastavnicima koji ne mogu ostvariti punu normu. A kada je pak riječ o normi po pojedinim nastavnim predmetima, postoji velika disproporcija u opsegu poslova i odgovornosti nastavnika. Naime, nastavnici obaveznih predmeta koji se polažu na državnoj maturi (Hrvatski jezik, Matematika i najčešće Engleski odnosno Njemački jezik) moraju uložiti dodatne napore u pripremu učenika za maturu, a time je i njihova odgovornost izrazito velika pred tom obvezom.
S druge strane, nije zanemariv niti broj radnih zadataka koji stoji pred nastavnikom Hrvatskoga jezika u odnosu na druge nastavnike, što se ne može mjeriti samo u umanjenoj satnici za dva sata. Primjerice, nastavni program Hrvatskoga jezika zahtijeva i pojačani broj provjera znanja, kontinuirane posebne ispite iz književnosti u odnosu na one iz jezika (gramatike), zatim tri eseja godišnje, redovite provjere čitanosti lektire, usmenu provjeru znanja radi usvajanja što boljega jezičnog izražavanja i tako dalje. Usporedbe radi, nastava TZK-a svodi se samo na ocjenjivanje tjelovježbe bez pisanih provjera znanja, a mnogi drugi predmeti uveli su dvije ocjene po ispitu kako bi se smanjio broj testova (i nastavnikova rada na njihovu ispravljanju) podijelivši gradivo na teoriju i zadatke (npr. Fizika ili Kemija). Učenici tako uglavnom lako dobivaju ocjenu odličan iz teorije (zbog vrlo malenoga opsega gradiva) i ocjenu nedovoljan iz rješavanja zadataka (jer zapravo nisu uspjeli savladati gradivo). Time se izbjegava velik broj negativnih ocjena iz takozvanih „teških", to jest prirodoslovnih predmeta i pospješuju vrlo prosječne ocjene, a ne provjerava se pravo znanje. Uz to, učenik ne ostvaruje ni kontinuitet učenja te se potiče sve češća masovna pojava „kampanjskoga učenja" dan prije ispita, što je slučaj, nažalost, u cjelokupnoj vertikali našega školstva.
U ovome osvrtu dotaknula sam tek neke od problema koji se javljaju u stvarnoj izvedbi nastave i onome što se krije iza prekobrojnosti nastavnih predmeta. Osvrnula sam se na područje koje mi je po vokaciji bliže, a to su humanistički predmeti (svakako Hrvatski jezik koji sama predajem) te se u način definiranja programa nastavnih predmeta STEM područja ne bih željela upuštati. Također ističem da je nastavni program Hrvatskoga jezika previše opsežan, usmjeren prema modelu sveučilišnoga studija i treba ga obvezno skratiti, pretpostavljam jednako kao i sve ostale nastavne predmete od osnovne do srednje škole. Radna skupina u Matici hrvatskoj pod vodstvom prof. dr. Lahorke Plejić Poje (Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek kroatistika) proljetos je tijekom stručne rasprave o CKR-u intenzivno radila na kurikulu Hrvatskoga jezika (u suradnji znanstvenika i srednjoškolskih nastavnika) te donijela zaključke o prijedlozima za njegovo poboljšanje. Program Hrvatskoga jezika nužno je skratiti (posebice kvalitetno sastaviti kanonski popis lektire), ali istodobno i obavezno povećati satnicu samoga predmeta tijekom cijeloga školovanja. Ovo su tek neki od primjera iz prakse i prijedloga o kojima smatram da je potrebno promišljati u sustavnome radu na reformi obrazovanja i poboljšanju školskoga sustava u suradnji znanstvenih autoriteta i nastavnika iz školske prakse.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više