Intolerancija nije imunološka reakcija organizma
Intolerancija, točnije – netolerancija ili nepodnošljivost hrane postaje sve veći i sve češći problem gotovo podjednako u humanoj i veterinarskoj medicini pa mnogi stručnjaci već govore o pravoj epidemiji. Mnogi ljudi često ne razlikuju pojam 'intolerancija' na hranu od pojma 'alergija' na hranu. Naime, alergija na hranu nije isto što i intolerancija na hranu, iako su simptomi često vrlo slični i mogu se „preklapati.“ Međutim, intolerancija ili nepodnošljivost hrane nije imunološka reakcija organizma pa stoga imuni sustav ne sudjeluje u tome. Iz navedenog razloga, intolerancija na hranu nikada ne će izazvati ozbiljnu reakciju poznatu kao anafilaksa ili anafilaktički šok koji može biti i koban za pacijenta. Alergijski testovi na hranu nikada ne otkrivaju postojanje intolerancije na hranu. Ipak, liječnici najčešće prvo provode alergijske testove na hranu.
Alergije na hranu su u stalnom porastu diljem svijeta, a gotovo 60 % alergija javlja se već u prvoj godini djetetovog života. Alergija je snažna i burna reakcija organizma, točnije imunog sustava na bjelančevinu/bjelančevine (proteine). Ove bjelančevine najčešće potječu iz hrane, peluda, kućne prašine, životinjske dlake ili plijesni. To su alergeni koji uzrokuju reakciju ili odgovor imunog sustava na tvar koju organizam smatra toksičnom iako se radi o neškodljivoj supstanci. Nasuprot tome, intolerancija na hranu je KEMIJSKA REAKCIJA koja se javlja kod ljudi ali i kod životinja (mnogo češće kod kućnih ljubimaca) nakon konzumiranja određene vrste hrane ili pića. Intolerancija na hranu danas se povezuje često s astmom, sindromom kroničnog umora i sindromom iritabilnog crijeva.
Nadalje, simptomi alergije na hranu javljaju se vrlo brzo nakon konzumiranja određene vrste hrane koja djeluje kao alergen, dok se simptomi intolerancije na hranu najčešće javljaju 12 do 24 sata ili čak dva dana nakon konzumiranja hrane, a to često ovisi i o samoj količini hrane. Naime, u određenim slučajevima mala količina hrane ne će uzrokovati intoleranciju, ali veći unos hrane hoće. Simptomi intolerancije na hranu najčešće uključuju slijedeće simptome: nervozu, tremor/drhtanje, znojenje, palpitacije/ 'drhtanje' srca, ubrzano disanje, glavobolje, migrene, proljev, osjećaj žarenja na koži, osjećaj napetosti u području lica i grudnog koša, simptomi slični astmi te reakcije nalik alergiji.
NAJČEŠĆI UZROČNICI INTOLERANCIJE NA HRANU JESU:
Mlijeko i mliječni proizvodi, jogurt, sirevi, čokolada, jaja (osobito bjelanjak), poboljšivači/pojačivači okusa – vrlo često mononatrijev glutamat (poznatiji kao MSG), brojni prehrambeni aditivi, jagode, agrumi ili citrusi, rajčica, vino, osobito crno vino (često zbog sadržaja sulfita) te histamini i drugi amini iz određene vrste hrane.
Dr. Art Ayers (Ph.D.) je znanstvenik čije područje rada se odnosi na molekularnu, staničnu i razvojnu biologiju. Većina njegovih znanstvenih istraživanja odnosi se upravo na crijeva i upalna stanja u crijevima, a intolerancija na hranu njegova je uža specijalnost.
Dr. Ayers na temelju provedenih znanstvenih istraživanja tvrdi da se intolerancija na hranu prije temelji na nedostatku ili odsutnosti dobrih crijevnih bakterija nego na nedostatku enzima, npr. laktaze, ili promjene u imunom sustavu. Većina slučajeva intolerancije na hranu može se pozitivno riješiti ili izliječiti promjenom sastava bakterija u crijevnoj flori. Provedene studije pokazale su da se simptomi intolerancije na laktozu (mliječni šećer) značajno ublaže nakon dodatnog uzimanja klasičnih fermentiranih mliječnih proizvoda kao što su kiselo mlijeko, jogurt i kefir ili dodatnim uzimanjem kvalitetnih probiotika. Naime, bakterije u ovim proizvodima sadrže probavne enzime za laktozu i kada one dobiju priliku da se množe u crijevu, one će svoje gene prenijeti na ostale dobre crijevne bakterije. Ključ je postojanost, stoga simptomi intolerancije su prisutni tako dugo dok se crijevna flora ne popravi u korist dobrih bakterija.
Ugljikohidrati koji se nalaze u cjelovitom zrnu žitarica, povrću, mahunarkama itd. fermentiraju u prisutnosti crijevne flore, ali kada je ona poremećena i kada naši mikroorganizmi nemaju gene/enzime potrebne za potpunu probavu hrane, tada će se pojaviti intolerancija na hranu. Prirodno, povrće je „kontaminirano“ s dvije vrste bakterija – Clostridium i Bacillus koje su od vitalnog značaja za pravilnu probavu i pravilan razvoj imunog sustava. No, kada mi tlo i biljke, tj. poljoprivredne i vrtlarske kulture obilno tretiramo umjetnim kemijskim tvarima tada uzrokujemo oštećenje krhkog ekosustava, a s pretjeranim pranjem i kuhanjem uklanjamo ove važne mikroorganizme. Stanje dodatno pogoršava primjena antibiotika i drugih farmakoloških sredstava, loša prehrana, pretjerana higijena i dr. jer doprinose brzom porastu broja ljudi koji trpe zbog intolerancije na hranu.
U većini slučajeva medicinski stručnjaci preporučuju ili točnije zabranjuju konzumiranje određene vrste hrane za koju je testom intolerancije utvrđeno da postoji visoka intolerancija. Međutim, izbjegavanje takve hrane dovesti će do ublažavanja simptoma ali neće nikako riješiti problem. Dr. Ayers tvrdi da se problematična hrana koja uzrokuje intoleranciju mora izbjegavati sve dok se ne POPRAVI CRIJEVNA FLORA i ne uspostavi zdrava ravnoteža. Tek tada se može vrlo polagano i postepeno ova hrana ponovno uvoditi u prehranu. Međutim, potrebno je naglasiti da to ne vrijedi za intoleranciju na gluten, osobito onu s celijakijom. (Napomena: o celijakiji i intoleranciji na gluten napisala sam nekoliko tekstova koji su objavljeni na portalu HF-a).
Dr. Art Ayers preporučuje različite izvore dobrih, korisnih bakterija za uspostavu ravnoteže crijevne flore u razdoblju 'liječenja' intolerancije na hranu. Dr. Ayers preporučuje prirodno fermentiranu hranu i visokokvalitetne probiotike te konzumiranje povrća iz organskog ili eko sustava sa što manje termičke obrade, a od ključnog značaja u terapiji intolerancije na hranu su PREBIOTICI, tzv. topiva vlakna koja služe kao hrana za dobre bakterije u crijevnoj flori. Prebiotici su vrlo specifična vrsta hrane i predstavljaju zdravi, neprobavljivi sastojak hrane. Oni su otporni na toplinu i stoga su bitni za zdravu 'biokulturu' našeg crijeva. Prebiotici stimuliraju rast zdravih crijevnih bakterija kao što su Bifidobacteria i Lactobacilli te sprječavaju rast i širenje štetnih, patogenih mikroorganizama. Zdrave bakterije u crijevu sposobne su boriti se protiv štetnih i patogenih bakterija u crijevu te tako našem organizmu osiguravaju veliku dobrobit i zdrav imuni sustav. Prebiotici su dijetalna vlakna koja potiču rast dobrih bakterija u crijevnoj flori. Najpoznatiji prebiotik je INULIN, topivo dijetalno vlakno koje se nalazi u različitim vrstama povrća: češnjak, luk, artičoka, šparoga i poriluk su izvrstan izvor inulina a slijede ih zelje, grah, grašak, leća, korjenasto povrće (cikla, mrkva, repa i dr.), kelj, brokula, tikvice, banane, jabuke i jabučni ocat (najbolji je domaći).
No, prebiotici se također dodaju i u neke prehrambene proizvode kao što su žitarice za doručak, keksi, kruh i peciva, u jogurte, napitke itd. Stručnjaci svjetski poznate Klinike MAYO ovdje ubrajaju i MED jer on djeluje kao prebiotik te utječe na povećanje razine dobrih bakterija u crijevnoj flori, osobito 'bifidobakteria.' To su potvrdili i znanstvenici 'Michigan State University' čije istraživanje je dokazalo da Bifidobacterium spp izvrsno rastu zahvaljujući medu. Stručnjaci klinike MAYO ističu da su prebiotici neprobavljivi ugljikohidrati koji u kombinaciji s probioticima stvaraju određenu simbiozu, a sami prebiotici su 'gorivo' za dobre crijevne bakterije. Probiotici se nalaze u fermentiranim mliječnim proizvodima kao što su kiselo mlijeko, jogurt i kefir i oni sadrže ŽIVE bakterije korisne za dobru crijevnu floru (voćni jogurti ovdje su izuzeti radi sadržaja šećera ili sladila).
Kada se govori o intoleranciji na hranu, tada se najšešće spominje intolerancija na laktozu, a moguća je i intolerancija na kazein (mliječni protein) koja je rijetka i teško ju možemo dokazati. No, vrlo često se koristi pojam „intolerancija na mlijeko.“ Laktaza je enzim koji razgrađuje mliječni šećer laktozu na monosaharide – glukozu i galaktozu neposredno prije probave. Intolerancija na laktozu javlja se radi nedostatka enzima LAKTAZE zbog čega odrasle osobe ne mogu probaviti laktozu. Enzim laktaza stvara se u tankom crijevu; dobre crijevne bakterije, osobito Lactobacillus proizvode laktazu koja omogućuje cijepanje disaharida laktoze na monosaharide i tako omogućuje njihovu apsorpciju. Stručnjaci klinike MAYO tvrde da stanje uzrokovano nemogučnošću probave laktoze manje-više nije štetno ako nije povezano s celijakijom, tj. bezopasno je za zdravlje iako simptomi intolerancije na laktozu mogu biti vrlo neugodni. Simptomi intolerancije na laktozu najčešće se javljaju 30 minuta do 2 sata nakon konzumiranja proizvoda koji sadrže laktozu. Najčešći simptomi su: proljev, nauzeja/mučnina, ponekad i povraćanje, grčevi u trbuhu, nadutost i stvaranje plinova u crijevu. Naime, kod nedostatka enzima laktaze, laktoza iz hrane dolazi u debelo crijevo gdje bakterije crijevne flore dolaze u 'kontakt' s nerazgrađenom laktozom radi čega nastaju simptomi intolerancije. Postoje tri tipa intolerancije na laktozu. Primarna intolerancija: novorođenčad i mala djeca normalno proizvode dovoljno enzima laktaze, a kada počne konzumiranje druge hrane tada se obroci mlijeka smanjuju ili čak u potpunosti ukidaju, čime se ujedno smanjuje stvaranje enzima laktaze u tankom crijevu. Primarna intolerancija na laktozu određena je i genetski i najvećim dijelom javlja se kod odraslih osoba u Africi, Aziji, kod Latinoamerikanaca te kod ljudi s područja Sredozemlja i jugoistočne Europe.
Sekundarna intolerancija na laktozu javlja se kada se u tankom crijevu zbog neke određene bolesti znatno smanjuje stvaranje enzima laktaze (npr. Chronova bolest, ozljede, kirurški zahvati), dok je celijakija najčešći sekundarni uzročnik intolerancije na laktozu. Tercijarna intolerancija na laktozu je kongenitalna: to je moguća pojava iako rijetka, a dijete je rođeno s intolerancijom na laktozu zbog potpunog nedostatka enzima laktaze. Prijevremeno rođena djeca također mogu imati intoleranciju na laktozu zbog nedostatne razine enzima laktaze u tankom crijevu. Intolerancija na hranu određuje se laboratorijskim testovima gdje se u krvnom serumu određuje patološka prisutnost specifičnih imunoglobulinskih antitijela – IgG, a postoje testovi intolerancije na 22, 90, 180 i 270 namirnica, dok pojedini privatni laboratoriji vrše testiranje na 349 različitih namirnica.
Dobiveni rezultati intolerancije na hranu omogućuju primjenu tzv. eliminacijske dijete odn. eliminaciju svih namirnica za koje je utvrđen visok stupanj intolerancije. Međutim, stručnjaci upozoravaju na oprez. Naime, istraživanja su također pokazala da simptomi intolerancije na hranu često mogu biti povezani i s nekim drugim poremećajem.