Riba smrdi od glave

Zakon o visokoj naobrazbi iz 1993. srušili su povlašteni

Kojeg li nadmudrivanja u emisiji Otvoreno HRT-a (17. lipnja 2015.) između čuvenih kompilatora i reformatora po pitanju državne mature, profesora Budaka i Bezinovića. Bilo je to pitanje svih pitanja: je li državna matura u stanju zamijeniti klasifikacijske ispite na fakultetima i je li to uopće njen smisao i svrha. Prosječni gledatelj se morao čuditi, jer ono što je samo po sebi razumljivo, a u razvijenom svijetu davno i provedeno, maturante i buduće brucoše nije potrebno dva puta u kratkom roku ispitivati isto gradivo koje su trebali savladati protekle četiri godine. Spomenuti dvojac je polemizirao navodeći sve moguće i nemoguće kvazi argumente za i protiv.

U čemu je 'kvaka broj 21'? Ključno pitanje je žele li uopće naša sveučilišta državnu maturu? Sveučilišta? Pitanje je na mjestu jer npr. Sveučilište u Zagrebu zapravo i nije sveučilište u zapadno europskom smislu. Lijepo je to naznačio i dr. Josef Lange državni tajnik Ministarstva znanosti i kulture savezne države Donje Saksonije na Konferenciji o obrazovanju održanoj 12. svibnja o.g. Spomenuo je da pravna osobnost fakulteta je u suprotnosti s modernim funkcioniranjem sveučilišta kao takvog. Zagrebačko svučilište je skup 'samoupravnih feuda', a ne svučilište kao cjelina.

Kad bi 'svučilište' bilo svučilište onda dvojbi oko državne mature ne bi bilo. Fakulteti se s jedne strane ne žele miješati u politiku i rad državne uprave, tj. rad Ministarstva u smislu priprema i zajedničkog organiziranja državne mature, ali im je neobično važno da to Ministarstvo na njihove žiro račune uplaćuje točno utvrđene svotice. Također su naučeni od ranije da im klasifikacijski ispiti nad budućim brucošima pružaju određenu društvenu moć i važnost. Pri tom se pozivaju, gle čuda, na autonomiju sveučilišta, svučilišta koje zapravo u svojoj suštini i ne postoji. Ali zato postoji samo realna autonomija fakulteta! Kad im se stavi ta činjenica kao prigovor najčešći je odgovor da je to naša tradicija visokog obrazovanja. A zapravo to je tradicija samoupravnih OOUR-ova! A što su posljedice?

Da su zbog takvog stanja posljedice puno dublje no što je samo pitanje državne mature i dvojbe oko nje, jasno je kad se spozna surova stvarnost, a ta je da ono nije po kvaliteti ni u prvih petsto svjetskih sveučilišta! Interdisciplinarno studiranje je gotovo onemogućeno-nula bodova. Podizanje kvalitete nastave i znanstvenog rada također! Malo ambiciozniji studenti željni interdisciplinarnosti čak i unutar jednog fakulteta doživljavaju se kao elementarna nepogoda. Nedovoljan je broj kvalitetnih profesora i asistenata itd. Naša sveučilišta su HNL, a ne reprezentacija koja može igrati utakmice na svjetskim prvenstvima. Nemojmo se tješiti s ponekim pojedincem poput 'Luke Modrića'. Takav bi svoj vrhunac kao prirodni talent postigao i bez našeg sustava naobrazbe.

Josef Lange

A sve je u kriterijima koji su davno srušeni. Sada već davne 1993. godine svjetlo dana je ugledao Zakon o visokoj naobrazbi kojim se željelo postupno organizirati sveučilište po uzoru na europska i po strukturi i po kriterijima za napredovanja u znanstvenim i nastavnim zvanjima. Otpor je bio velik jer su mnogi mogli izgubiti nezasluženo stečene privilegije. 'Turci se dosjetiše' i u izmjenama spomenutog Zakona godine 1996. u članku 51. veznik 'i' vrlo perfidno zamijeniše s veznikom 'ili'.

Citiram:

1993. godina

a. Izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija može iznimno pristupiti:

osoba koja je stekla akademski stupanj magistra znanosti, objavila najmanje jedan znanstveni rad u časopisima s priznatom međunarodnom recenzijom i najmanje godinu dana sudjelovala u istraživačkom radu visokog učilišta ili znanstvenoistraživačkog instituta;

a 1996. godine

b. Izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija može pristupiti osoba koja je stekla akademski stupanj magistra znanosti i objavila najmanje jedan znanstveni rad u časopisima s priznatom međunarodnom recenzijom ili najmanje godinu dana sudjelovala u istraživačkom radu visokog učilišta ili znanstvenoistraživačkog instituta.

Bio je to kraj težnji za međunarodnim kriterijima u znanosti pa tako i u visokoj naobrazbi, a stjecanje doktorata omogućeno je i bez ijednog objavljenog rada s međunarodnom recenzijom, dok su kriteriji srozani na razinu pravilnika na pojedinim fakultetima. Moramo li se tome čuditi kada za rektora Svučilišta biramo osobu koja je bila samo prosječni student FER-a, a na Filozofskom fakultetu postavlja se za dekana profesor pedagogije koji nema niti jednog znanstvenog rada CC ranga. Zato nije čudno da nam u Lijepoj našoj niču sveučilišta kao gljive poslije kiše, a burza rada drži vrata širom otvorena!

hep.th Miroslav Dorešić, zamjenik ministra prosvjete 1998./1999.