Nemamo nikakvu, a kamoli useljeničku politiku
Predsjednica Hrvatske gospođa Kolinda Grabar Kitarović već je u više navrata istaknula demografski razvoj i obnovu kao jedan od prioriteta nacionalnog dnevnog reda. U Fokusu, u tiskanom izdanju, a kasnije i na portalu Hrvatskog fokusa, u više navrata, više autora, godinama je pratilo i nastojalo svratiti pozornost odgovornih institucija, vlade i javnosti o potrebi demografske obnove i razvoja bez kojih nema izgleda ni gospodarski razvitak ni očuvanja hrvatskog karaktera hrvatske države.
Za demografski razvitak Hrvatske Hrvatska treba izraditi svoju useljeničku politiku jer sama pronatalitetna politika ne može postići ostvariti željeni demografski razvitak. Bez hrvatske useljeničke politike koja vodi računa o interesima nacije, njezinim mogućnostima, i odgovornosti za useljenike, za njihova prava, njihove potrebe i za njihovu integraciju u hrvatsku naciju, Hrvatskoj će se događati useljenička politika koju nameće netko drugih u ime svojih interesa. Hrvatska danas nema svoju useljeničku politiku. Ima tek migracijsku politiku koju neredovito Hrvatskom saboru predlaže Ministarstvo unutarnjih poslova od kojeg se ne može očekivati kreiranje hrvatske usljeničke politike. MUP ima dobru volju ali to je posao za multidisciplinarni tim stručnjaka iz više ministarstava i institucija. Temeljitim njemačkim stručnjacima za izradu useljeničke politike, uzelo je četiri godine za dovršenje tog posla a i nakon toga s teškom mukom je ta politika progurana kroz njemački parlament. Apsurdno je to što je Hrvatska imala bolju useljeničku politiku 1991. i 1995. nego danas. Ta politika bila je artikulirana u Ustavu, zakonima i institucijama.
Od nekdašnjeg Ministarstva useljeništva spalo se na Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske koji je utemeljen na Strategiji odnose RH premaa Hrvatima izvan Republike Hrvatske, na Zakonu o odnosima Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske i saborski Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Uzalud su bila sva upozorenja na štetnost ukidanja saborskog Odbora za useljeništvo. Uzalud se pokušavalo barem sačuvati Upravu za useljeništvo iseljeništvo i hrvatske manjine unutar Ministarstva vanjskih i europskih poslova jer bi ta uprava koristila infrastrukturu tog ministarstva, manje bi koštala od izoliranog državnog ureda koji osim toga košta daleko više od uprave unutar ministarstva.
Bivša Kukuriku koalicija u oporbi, žestoko se protivila usvajanju Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH. Zastupnice SDP-a: Tanja Vrbat, Tatjana Šimac Bonačić i Ingrid Antičević Marinović jasno su vidjele i istaknule da taj zakon nema obvezujuće odredbe i da je to tek lijepa razlednica želja i pozdrava hrvatskim iseljenicima. Međutim, kad je ta ista koalicija osvojila vlast, za čudo neinformiranim, i navedene zastupnice digoše ruke za ustrojavanje Državnog ureda za Hrvate izvan RH i u njemu Ureda dobrodošlice kojeg su posebno ismijavale.
Još dok je na vlasti bila HDZ-ova koalicija, Kukuriku koalicija je uspjela preko svojih službenika u izvršnoj vlasti, pred kraj mandata vlade Jadranke Kosor, progurati izmjene nekih zakona koje su na štetu dijelova hrvatskog naroda u iseljeništvu i susjednim zemljama (Izmjene i dopune Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zakon o strancima, Zakon o prebivalištu i boravištu), a ucjenom i izmjene Ustava. Da reduciranje broja zastupnika 11. izborne jedinice nije tražio nitko iz EU-a jer to i nije bio uvjet za primitak Hrvatske u EU, naknadno je priznao Arsen Bauk (SDP) ali i Jadranka Kosor, bivša predsjednica HDZ-ove vlade nakon ostavke Ive Sanadera.
Kad je osvojila vlast, Kukuriku koalicija je nastavila usvajati zakone kojima je biračko tijelo hrvatskog naroda izvan RH učinila potpuno zanemarivim. Broj zastupnika 11. izborne jedinice sveden je na tri nemoćna zastupnika. Toga je bilo svjesno i biračko tijelo 11. izborne jedinice te je u BiH na zadnjim izborima za zastupnika u Hrvatskom saboru glasovalo tek nešto više od 17 tisuća a u SAD-u tek tisuću birača. Zakonom o registru birača dodatno je otežano sudjelovanje u izborima hrvatskim državljanima koji žive trajno ili privremeno izvan RH. Za oduzimanje osobnih iskaznica mnogih su čuli a mnogi su to teško osjetili i na svojim leđima.
Saborski odbor za Hrvate izvan RH skoro u potpunosti je paraliziran. Njemu na čelu je HDZ-ov zastupnik Ivan Šuker ali vladajuća koalicija ima većinu u tom odboru pa taj odbor nije podnio ni jedan amandman na vladine prijedloge zakona. Šuker je tek podnio amandman kojim je htio spriječiti oporezivanje mirovina rezidenata koji su svoje mirovine zaradili u inozemstvu. Očekivano vladajuća koalicija je taj amandman odbila.
Državni ured za Hrvate izvan RH funkcionira kako funkcionira. Ima više osoblja i troši više novaca nego bivše Ministarstvo useljeništva ali očito bolje funkcionirati ne može jer je utemeljen na zakonu koji nema obvezujuće odredbe. Tako se npr. u tom zakonu kaže da će se ubrzati primitak u hrvatsko državljanstvo pripadnika hrvatskog naroda u iseljeništvu i susjednim zemljama. Lako je provjeriti da tomu nije tako ako upitate bilo koga koji dolazi iz iseljeništva ili koji je zahtjev za hrvatsko državljanstvo podnio u BiH ili negdje drugdje izvan RH. Hrvatu koji je htio podnijeti zahtjev na jednom hrvatskom konzulatu u Australiji, tamošnji konzularni službenici nisu imali vremena objasniti što se točno traži nego su mu dali dvije stranice teksta u kojima se svašta nabraja. Savjetovano mu je da zahtjev podnese u Hrvatskoj kad ponovo bude išao na godišnji odmor u Hrvatsku.
U Zagrebu je pokušao podnijeti zahtjev u MUP-u pa kad mu to nije uspjelo, obratio se Uredu dobrodošlice Državnog ureda za Hrvate izvan RH. Službenica mu je rekla da mu pomoći ne može. A imao je dokumente o ocu i majci u čijim rodnim listovima piše da su Hrvati. Vjenčao se u crkvi Hrvatske katoličke misije, igra u hrvatskom nogometnom klubu. Poznaje i tečno govori hrvatskim jezikom. Nije međutim donio iz BiH uvjerenje o nekažnjavanju jer je smatrao da je nepotrebno budući da je iz BiH preko logora u Austriji s roditeljima iselio prije navršenih 10 godina života. U rodinom listu sada u nekim županijama u BiH ne upisuju narodnost nego samo državljanstvo. Kad je primijetio da su mu otac i majka Hrvati i upitao službenicu što bi on mogao biti ako su mu oba roditelja Hrvati, službenica mu je rekla da on može biti što hoće. Nije uzela u obzir njegovu potpisanu izjavu da je pripadnik Hrvatskog naroda.
Na zastupničko pitanje Ilije Filipovića, zastupnika HDZ-a, izabranog na HDZ-ovoj listi 11. izborne jedinice, tko će i kada uskladiti zakone za Zakonom o odnosima RH s Hrvatima izvan RH, Zoran Milanović je odgovorio da će to učiniti Državni ured za Hrvate izvan RH. Nije mi poznato je li Državni ured predložio usklađivanje nekih zakona sa Zakonom o odnosima RH s Hrvatima izvan RH. Činjenica je da zakoni nisu usklađeni i da Državni ured za Hrvate izvan RH ne može drukčije funkcionirati i da ostavlja dojam bankomata za stipendije studentima, udrugama i ustanovama koje se natječu ne bi li izvukli nešto novaca za svoje potrebe.
Ovih dana čitamo u novinama o broju imigranata koje Hrvatska mora primiti. Velikodušni tuđim novcem, neki pišu da primiti 1000 i više imigranata, nije veliki trošak jer nisu pročitali odredbe Zakona o strancima i Zakona o azilu, o pravu na spajanje obitelji, pravu na školovanje, rad, zdravstvenu zaštitu itd. Prije više godina, najavljeno je smjestiti imigrante i u Tovarnik i u Trilj. Jesu li ta mjesta prikladna za smještajimigranata, nitko izgleda nije pitao. Zašto za smještaj imigranata ne bi bila prikladnija neka druga mjesta u kojima bi se imigranti lakše integrirali nego u malim sredinama poput Trilja i Tovarnika?
Hrvatskoj se useljeništvo događa. Druge odgovornije zemlje za sebe i za useljenike vode računa u svim čimbenicima pa i potrebi razmještaja stanovništva te bodovnim sustavom biraju sebi prilagodljivije imigrante. Bude li se Hrvatskoj i dalje događalo iseljavanje i useljavanje bez artikulirane useljeničke politike,u Hrvatskoj će se dogoditi puzajuća zamjena stanovništva. Lovci na glave i trgovci ljudima odvest će mnoge Hrvate iz Hrvatske u zemlje iz kojih više nema povratka. Kad Hrvati, koji sada iseljavaju, budu uspjeli dobiti kredite koje će otplaćivati 25 do 30 godina, bit će prikovani za zemlju primateljicu tim kreditima i drugim obvezama. A kad se budu vratili nakon desetaka godina, kako nedavno u jednoj TV emisiji reče dr. Anđelko Akrap, poznati hrvatski demograf, naći će neke druge ljude u svom zavičaju. Tko god bude sudjelovao u izradi hrvatske useljeničke politike, s korišću će pročitati što se u Hrvatskoj do sada u Hrvatskoj događalo u svezi s useljeničkom politikom.
Vrijedan dokument kojeg je Hrvatski državni sabor usvojio jest Nacionalni program demografskog razvika napravljen još 1995. Ne bi bilo zgoreg pročitati ni Prijedlog useljeničkog zakona kojeg je nacrt izradilo bivše Ministarstvo useljeništva po uzoru na židovski zakon povratka (Law of Return). A vrijedilo bi pročitati i slovenski zakon za Slovence izvan Slovenije i srbijanski Zakon za Srbe u dijaspori i regionu pa i mađarski zakon jer sva tri zakona imaju daleko bolje i artikuliranije odredbe u korist pripadnika dotičnih naroda koji žive izvan granica dotičnih zemalja. Dok npr. naš Ured dobrodošlice ne priznaje pripadnost hrvatskom narodu potomku iz braka Hrvata i Hrvatice, francuski zakon smatra Francuzom osobu kojoj je samo jedan od roditelja Francuz. Francuski zakon bitno razlikuje prava osobe rođene izvan Francuske od roditelja Francuza (= Francuz) od osobe rođene izvan francuske od roditelja stranaca (= stranac)
Prema članku 18 civilnog kodeksa Republike Francuske (RF), »dijete čiji je barem jedan od roditelj Francuz jest također Francuz«
