Prije tri dana, točnije 7. srpnja ove godine u glavnom gradu Irske Dublinu u organizaciji Hrvatske katoličke misije u Londonu održana je prva misa na hrvatskom jeziku na koju su pozvani svi Hrvati koji žive u Dublinu, a napustili su Hrvatsku „trbuhom za kruhom“. Misu je služio fra Ljubomir Šimunović koji trenutačno službuje u Londonu u katoličkoj misiji. Ova vijest je na prvi pogled dosta ohrabrujuća i može u nama probuditi optimizam u smislu da je dobro da Hrvata ima posvuda, da radimo, djelujemo, živimo i tako dajemo svoj doprinos da se o našoj domovini čuje i da ju svijet percipira pozitivno. Međutim, tu postoji i druga strana medalje, a ona se sastoji u žalosnoj činjenici da ljudi bježe glavom bez obzira iz Hrvatske, osobito mladi u zemlje EU-a zato što ovdje jednostavno nemaju nikakve perspektive.
Što se tiče odlaska iz Hrvatske u neke druge zemlje najkritičniji dio je Slavonija. Ljudi, mlade obitelji i posebno mladi za završenim fakultetom sanjaju da odu iz Hrvatske, jer im je jednostavno svega dosta. Dosta im je političkih prepucavanja, neprestanih priča o ustašama i partizanima, dosta im je pljačkaškog mentaliteta kojega u svojem mentalnom sklopu ima dobar dio naših političara, dosta im je neorganiziranosti države, dosta im je nesposobnosti, nekompetentnosti i nebrige da se nešto u ovoj državi napravi za opće dobro. I što je najkritičnije, veliki dio tih mladih ljudi uopće nemaju nikakve želje da se uopće vrate natrag u Hrvatsku. Neki je, na veliku žalost smatraju ružnom uspomenom, izgubljenim godinama, jer su u našem mentalnom sklopu, na etnopsihološkoj razini shvatili da dokle god ovdje ne dođe do temeljne promjene mentaliteta, neće biti nikakvog napredka i nećemo se pomaknuti sa mrtve točke. Ono što je meni vrlo smiješno, a istovremeno najtragičnije, opskurna statistika koju neprestano manipulativno iznosi aktualna Vlada Zorana Milanovića da je u zadnjih nekoliko mjeseci više onih koji su došli u Hrvatsku, nego što su otišli. Jednostavno ne mogu vjerovati da netko može imati takav izgubljen osjećaj za realnost kakav ima ova vladajuća garnitura. Oni izgleda misle da je u Hrvatskoj sve divno i krasno. Pa zar to implicitno ne misli i naš premijer kada je izjavio da je njegova vlada najuspješnija od svih do sada koje su bile? Da ti pamet stane!!!
Ponekad se dobiva dojam da se političke elite u Hrvatskoj razlikuju samo po bojama koje označavaju, a nema nikakvog konkretnog djelovanja, niti želje da bi se nešto temeljito promijenilo. Hrvatska je izrugana, popljuvana i ponižena. Svaki talent i želja da se nešto pokrene na bolje postaje suludo ismijavana od onih koji bi se trebali brinuti za opće dobro, a bore sa samo za svoje osobno dobro i interes. Hrvatski narod se od ove političke oligarhije neprestano terorizira. Domoljublje se naziva fašizmom i nacionalizmom, dok se s druge strane domoljublje shvaća kao plitka afektacija koja se očituje na stadionima, koncertima i mahanjem zastavama. Ma jest da je i to potrebno, ali domoljublje je nešto puno dublje. Ono je borba za Hrvatsku, ono je podmetanje leđa za domovinu, ono je živjeti za domovinu svojim radom, poštenjem, dobrotom, širenjem nade i pozitivnog duha, domoljublje znači žrtvovati se za svojega brata i sestru, unositi ljubav, mir, dobrotu i svjetlo tamo gdje toga nema. Domoljublje znači prosperitet, istinska ljubav i blagostanje, poštovanje dostojanstva ljudske osobe. Sve je to domoljublje. A toga toliko nedostaje Hrvatskoj. Dokle god ne dođe do temeljite promjene mentaliteta na etnopsihološkoj razini u našoj domovini, napredka neće biti, niti se on, na žalost vidi na pomolu. Sve ove vrijednosti nabrojene uključuje domoljublje.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više