HDZ odavno ne sudjeluje u medijskim bitkama

Tvrdnja da HDZ gubi medijsku bitku je komunistička smicalica s Iblerova trga

Nakon zadnje ankete jedne od agencija koja anketari (od „reketariti“) Hrvate, i političke i etničke, što smo ustanovili i definirali prije godina i godina, (re)osokolio se mnogi komentator, kolumnist, bloger, kokošar… i zaključio: HDZ gubi medijsku bitku, slabi mu pobjednički zamah što je naznaka gubitka izbora. Trebao bi to biti rezultat rada amerskog stručnjaka za politički marketing. Na koncu treće predizborne četvrtine rezultat je izjednačen, nakon debelog minusa u prve dvije. Slijedi „presing“, političko-policijski dakako, u četvrtoj – i pobjeda, sugerira taj marketing.  

U medijskoj borbi protiv HDZ-a Zoran Milanović i SDP (pro)našli su uzore u ne tako dalekoj prošlosti

HDZ i „medijska bitka“? Realno nema HDZ-a u toj bitci već petnaestak godina – još tamo od početka bolesti Predsjednika Tuđmana. Nema se HDZ sa čime boriti, tek braniti golim šakama od metalnih boksera i metalnih šipki, nema skoro niti jednog imalo sklonog, od tiskanih do elektroničkih medija. Začudno mi je to, nešto kao HDZ-ov misterij, nije ih imao niti onda kad ih je financirao, ustvari presudno na to utjecao, preko proračuna ili im zakonski „krojio gaće“, niti je sve te godine uspio učvrstiti barem jednoga jedinoga koji će, bez obzira na promjene vlasti, ostati i slobodan i objektivan. I ništa više i ništa manje. E to bi bio pozitivni rezultat za medijske i ine slobode, ali nema ga. Zato tvrditi kako trenutačno „HDZ gubi medijsku bitku“ apsolutna je glupost. Kako će gubiti medijsku bitku u kojoj ni ne sudjeluje, zato što jednostavno nema sa čime. Tek nekoliko novinara piše relativno korektno, barata činjenicama, moglo bi ih se čak označiti i bliskim HDZ-u, nacionalnoj opciji, ali oni se trpe kao pokaz i ukras „slobode“ pri čemu ih se zgodimice i potjera, otpusti, a neki ustvari samo glume takvu poziciju, prodajući pronacionalnu maglu. Danas se i u „svatove“ može bez one „stvari“, ali u medijsku bitku, bez medija – nikako.

Na djelu je medijski neototalitarizam kojega su kao novinski usavršili boljševici još za Lenjina, Hollywood se nastavio „montažom  atrakcija“ s koje se nije skinuo ni do danas, Goebbels razumio i kao prvi masovno uporabio elektroničke medije (radio) – koji su odavno nadišli Orwellovu 1984. Ne vraćajući se dalje u prošlost osvrnut ćemo se samo na razdoblje poslije zadnjih parlamentarnih izbora. Iz njih je HDZ izašao poharan kao da ga je smlavio tornado, a ustvari su glavni krivci bili Sanader i Kosorica. Bilo je i podosta „štakorskih stranaka“  kojima je zadatak bio gristi HDZ-ovo biračko tijelo, ali i poneki „ultra desni“ štakorski medij s istim zadatkom. Pravo je čudo da Kukurika nije osvojila i dvotrećinsku saborsku većinu. Da je bilo po medijima, koji su vodili totalitarističku predizbornu antihadezeovsku kampanju, skupa s udrugama kominternovskoga tipa, HDZ ne bi imao niti jednoga zastupnika, štoviše, staljinistički: bio bi zabranjen. Tema je bila korupcija – sljednici, učenici, potomci i korisnici najkorumpiranijeg režima u povijesti – komunističkog – udarili su po korumpiranosti onih drugih. Uvijek onih drugih. Smrt korupciji njima – sloboda korupcije nama!

„Popovi“ – zajednička meta boljš-staljinista, nacista i ovdašnjih liberalnih komunista

Prvi totalitarizam dvadesetog stoljeća, boljševički, je kao metu dolaska i održanja na vlasti imao klasu, drugi, nacistički, rasu, pri čemu im je zajednička konstanta bila – „popovi“ – tamo pravoslavni, ovdje katolički. Neokomunisti, preciznije, ma kako to kontradiktorno u srži bilo, liberal-komunisti, u Hrvatskoj su „popovsku“ konstantu obnovili dvije tisućite i zadržali i dan danas. Nekih, poglavito medijskih elemenata tretmana „popova“ i Katoličke Crkve ne bi se posramili ni najbolji nacistički propagandisti i aktivisti, recimo oni iz SS-a, a nekih ovdašnjih medija ni Sturmer – najodurnije propagndističke nacističke novine koje je čak i Hitler znao zgodimice, doduše očinski pošpotati zbog pretjerivanja. Teme su također konstanta: seks među „popovima“, pedofilija, vjerske školem vjeronauk, vjerske organizacije, svećeničko bogatstvo itd. Eto Peđa Grbin sad sprema zabranu prikupljanja potpisa za referendum, bit će i bilo kakvih „pred crkvama“. Baš me zanima hoće li mu ta kom-naci odredba proći, a ako prođe kako će se odrediti udaljenost koja se više ne će računati kao „pred crkvom“. Pet metara, deset, sto, kilometar. Najbolje dvadesetak kilometara jer onda se više nigdje u Hrvatskoj ne bi mogli skupljati potpisi. Osim u ponekoj šumi. Kao da je vrijeme negdje stalo, ili se vratilo.

HDZ-u „nema tko da piše“

Znam kako će se mnogom čitatelju ovo učiniti kao pretjerivanje, pa će mi odmah spočitnuti postojanje boljševičkih, kasnije nacističkih logora (da ne bi bilo neke zabune, logore su „patentirali“ Englezi u Burskom ratu 1899.-1902.). A ovdje je sloboda, demokracija, izbori, tržište, benigna konkurencija, liberalizam, kapitalizam… Rješenje je jednostavno – pravih logora nema, ali je zato cijela Hrvatska u nevidljivom, virtualnom, medijskom logoru. To smo ovdje dokazali i pokazali još za vlasti HDZ-a i više se tomu ne ćemo vraćati, jerbo taj medijski logor još uvijek djeluje.

Milanović Platiniju: Ne pišem ja ovo pismo tebi. Ma to je da prevarim ove svoje.

I opet HDZ-u „nema tko da piše“, čime se medijsko-politički uništava, onemogućava stranački pluralizam, smanjuje i nastoji onemogućiti i sama mogućnost izbora. Istovremeno se medijski stvaraju nove stranke kao svojedobno laburisti, zatim Orah, pa ona propala Nikice Gabrića, sada se gura Josipovića – a sve je to jedno te isto samo malo drugačije upakirano. Najvažniji i najutjecajniji čuvar medijskog logora u Hrvatskoj je HRTV, to propagandno čudovište, sad već skoro jednako i radio i televizija. Ne ću na to ni trošiti virtualna slova – to je odavno jednostavno aksiom naime – antihrvatska HRT: politički, gospodarski, etnički, (a)moralno, (anti)identitetski, (anti)obiteljski pojedinačno zaglupljujuće… Među televizijama iz bliže prošlosti najsličnija je Miloševićevoj iz kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Zar takvo što još u Hrvatskoj „radi“?

Predizborna kampanja zastrašivanja

Pored korupcije – onih drugih, SDP je dodao još i nogomet kao propagandnu predizbornu temu – nije mu blizak pa ga valja uništiti, naročito nogometnu reprezentaciju. Milanovićevo pismo, molba UEFA-i za pomilovanje HNS-a nema nikakve veze s istinom i iskrenošću i ako to tamo tako i shvate tek tada će HNS-u odrapiti debelu kaznu. Tu su dakako i famozne stare ideološke teme komunizma, fašizma, antifašizama… Mediji ih stavljaju na teret HDZ-u, a u politički prostor i uporabu su ih unijeli ovdašnji liberal-komunisti. Zar nije Ivo Josipović zaprijetio kako će oni „zacrvenjeti Hrvatsku“. On je uvidio postojanje „ustaške zmije“, a odatle  je i ono Milanovićevo „mi“ ili „oni“. Forsira se dakle jedna elementarna laž o tome tko je ovu temu u bitnome građanskom ratu, priskrbio današnjoj Hrvatskoj osobito kad se tome doda i ona o navodnoj „fašizaciji“ Hrvatske. Ona je pak obično  sijanje straha među građanima Hrvatske, pa tako Kukurika dugu predizbornu kampanju vodi kao kampanju zastrašivanja. Korupcija – onih drugih, jer postradali esdepeovci nisu  stradali zbog nje već su žrtve unutarpartijskih obračuna, ona je tek metoda – provodi se policijskom medijskim hajkama s unaprijed donesenim presudama, pa suda ni ne treba – već je presuđeno.

I naravno, tu je timing, uvremenjivanje. Primjer: u vrijeme početka najnovijeg slučaja braće Mamić barem su tri teme bile i ostale i financijski i društveno stotinama puta teže: Imunološki zavod, pitanje prodaje Croatia osiguranja i nezakonito provođenje istraživanja plina i nafte u Jadranu. Mediji su ih sve tri uspjeli pokriti braćom Mamić i gurnuti pod tepih. Čak i činjenicu kako bi preko rasprodaje Imunološkog vlastodršci doslovce prodavali i krv dobrovoljnih davatelja, umjesto da im, recimo, dodijele dionice istoga, a o tome da bi srušili sustav dobrovoljnog darivanja krvi da i ne pišem. Pitanje je dakle hoće li se o svemu tome osvijestiti javnost kako bi njezine jedinke mogle slobodno odlučivati, a ne „gubi li HDZ medijsku bitku“ ili ne. To je naime samo još jedna smicalica prilježnika vlasti.

Mato Dretvić Filakov