Zajedništvo od Istoka do Zapada i natrag!

Srbi se pripremaju za novi rat protiv Hrvata

Ma baš kako i treba, odasvud sućut za našega Tomislava Salopeka, žrtve ISIL-a; čak i iz Srbije, od malih ljudi do državnika. Zgodan primjer. Ali kako su brzo zaboravljene, žrtve Škabrnje, Vukovara, Lovasa, Ovčare i dalje od naše neke braće sa Istoka? No, dobro je kad nije politička sućut, nego ljudska, ona od srca. Ali kako prihvatiti da je to od srca, kad se od istih ne prihvaća istina da su u Srbiji krivi za pobjeglice (poput zečeva, reče Milošević) iz takozvane rsk, nakon Oluje 1995.? Laž, ona srpsko-akademska laž o kojoj je govorio Dobrica Ćosić u svojim nastupima i pisanju za javnost nije jamstvo da se i sada radi o drugom osim licemjerju ili, kraće rečeno, laži!

Knez Zaharije

Ali, treba pomesti i ispred svojih vrata pa se zapitati: jesmo li jedinstveni kad je u pitanju život jednog djeteta, a posebno nerođenog, kad ga njegova majka donese pod nož ginekologa, od države legalno ubojstvo (zastupnici i dalje brane zakon iz 1978.) i plati mu ubojstvo (pobačaj)? Kažemo: terorizam! Hm, a kako to izgleda kad agresor stanovništvo iz okupiranog sela natjeruje kroz minska polja, ranjenike iz bolnice donese na rub iskopanog jarka pa ih poubija na zvjerski način (Ovčara)? Što kaže, na to, premijer Srbije ili njegov ministar? Ništa! Uja (ugriza) vuk magarca ili Vučić udarija vlastitim jezikom svoje zube! Jaka sućut! Dapače, junače se preko svog Informera (dnevne novine) u Srbiji kako Hrvati nemaju šanse u eventualnom ratu, jer u svom vojnom  mimohodu u Zagrebu su to pokazali. No, međutim, nitko, pa i njihov „vrli“ novinar M. Lazanski ne spominju u kakvom ratu bi Hrvati izgubili; obrambenom ili osvajačkom?

Nikada Hrvati nisu išli u osvajački rat pa nemaju razloga ići izgubiti takav rat. Ali, ambiciozni, četnici ne odustaju od svojih davnašnjih želja i ideja da okupiraju dio hrvatskih zemalja i pripoje velikoj Srbiji. No u tom „eventualnom“ ili novom ratu ne samo što bi izgubili rat nego bi Hrvati mogli doći i na svoje izvorne granice; sve tamo do Zemuna i sjeverno kako je nekoć bilo. Da, nastala bi takva bježanija kakve nisu ni u povijesti doživili; osim one u ratu s Bugarskom 924. kada ih je bugarski car Simeon gotovo uništio da ne bi našeg kralja Tomislava, koji je primio njihove izbjeglice na čelu s knezom Zaharijom, a Bugare porazio do nogu. Ta i nije nam se čuditi da je u staroj Jugi ostao netaknut spomenik kralja Tomislava u Zagrebu jer je ostao, ili bolje prenesen u svijest tadašnjih Srba na ovamo kao spasitelj opstanka njihove nacije.

Mogu mu, slobodno, i u Beogradu postaviti spomenik i slaviti ga kao svog kralja kao i ondašnji izbjegli Srbi ispred Simeona. Ako nisu to u stanju učiniti, ali su ipak još u navici stavljati ime Tomislav svojoj djeci. Eto naši povjesničari, prozborite malo o prvom srpskom kralju, kada su Srbi bili katolici i klanjali se (priznavali vlast) istom kralju Tomislavu s Hrvatima. Potražite malo po arhivima što je rekao srpski knez Zaharije kralju Tomislavu na nekim od svečanih prijama i večera na kraljevu dvoru?! Vrijeme je da srpska akademija započme biti naklonjena povijesnim istinama; uistinu bratskoj ljubavi prema Hrvatima a ne u njih gledati ono što oni nisu, tj. ubojice Srba.

Nikola Bašić, Vis