Kanal sv. Odorika pretvorili u rijeku Dragonju
Što se više bliži odluka Arbitražne komisije, koja će sredinom ove godine izreći svoj pravorijek o hrvatsko-slovenskom graničnom sporu oko granice u Piranskom zaljevu, ili po našem Savudrijskoj vali, opet se sa obje strane šalju znakovi koji ukazuju da su upravo oni u pravu. Vjerojatno u strahovanju da se spor koji traje više od dvije decenije završiti bez direktnog spoja sa otvorenim morem, što je velike želja Slovenije, iz susjedne države se pojavljuje žal što se odustalo od raznolikih konstrukcija, među kojima su bili i maksimalistički zahtjevi prema južnoj, našoj obali zaljeva, koja bi tamošnjim stanovnicima onemogućila bilo koju aktivnost, od ribolova do turizma na našem dijelu zaljeva.
Sv. Odorik postao Dragonja
U dokazivanju naših sjevernih susjeda, koji su na tim premisama nastojali dokazati da im pripada cijeli Piranski zaljev, pa i više od toga, zanimljiv je esej neutralnog povjesničara i publicista Sergia Maurela iz Trsta, objavljen u jednom od svezaka časopisa rovinjskog Centra za povijesna istraživanja ,,Quaderni“. Publicist koji se bavi proučavanjem povijesti na vrućoj tromeđi Hrvatske, Slovenije i Italije analizirao je spornu granicu polazeći od nastojanja Slovenaca da se problem razgraničenja riješi na bazi nekadašnjih poreznih općina Piran i Umag.
Uz napomenu da je do formiranja novih država granica između Hrvatske i Slovenije bila administrativna, Maurel podsjeća da se crta razgraničenja vječno motala oko toka Dragonje i kanala Sv. Odorika, koji je nakon melioracijskih radova, koji su trajali od 1948. i 1953. godine, preuzeo vodu rijeke, što je bilo korisno za zaštitu od poplava plodne doline, piranske solane i izgradnju tamošnjeg aerodroma. Slovenci su međutim kanal nazvali imenom Dragonja, što su u sporenju koristili kao jedan od argumenata Hrvatske da je međurepublička granica bila na starom toku rijeke.
Budući da su se Slovenci u argumentiranju svojih zahtjeva koristili i prastarim razgraničenjem nekadašnjih općina Umag i Piran, koje su se dodirivale u Piranskom zaljevu, Maurel je iznio neke činjenice o tim povijesnim zbivanjima. Podsjetio je da je do razgraničenja došlo kada je Istra 1815. godine pripala Austriji. Novi su vladari ubrzo 1918. izradili precizne katastarske mape ovog područja, u kojima su kao administrativnu granicu dviju općina ucrtali uvalu Valdepian kraj Savudrije. Administrativna granica je potom povučena do Volparije, cestom uz željezničku stanicu nekoliko kilometara od Savudrije, nastavljajući se uskim koridorom uz Piranski zaljev prema Plovaniji i Kaštelu.
Savudrijska župa u umaškom dekanatu
Ova granica nije poštivala prethodno razgraničenje, koje je vjekovima provodila Venecija, ali ga nije i dokumentirala. Do toga nije došlo jer je Mletačka Republika išla na ruku veleposjednicima, koje su granice među općinama ometale u okrupnjavanju posjeda. Piranu su austrijske mape o razgraničenju s Umagom dobrodošle. Ponajprije, time si je osigurao nesmetanu eksploataciju solana, koje su mu donosile velike prihode. Nadalje, dobili su cijeli akvatorij zaljeva za ribolov. Kako je strma južna strana Piranskog zaljeva, oduvijek na meti morskih gusara, bila loše naseljena, Umag se nije previše osvrtao na ucrtavanja granica na području koje mu nije značilo neki osobit gubitak. Zanimljivo je međutim da je savudrijska župa, koja je obuhvaćala i Sv. Petar, Zambratiju, Bašaniju, Boroziju i druga naselja na području Umaga, i dalje ostala pod upravom umaškog dekanata. Nekoliko desetaka stanovnika, koji su tada stanovali u tim opustošenim krajevima, nitko nije ništa pitao. U pitanju su bile više igre Pirana i veleposjednika, kojima je takva administrativna podjela odgovarala.
Bez slovenskog stanovništva
Iz župnih knjiga se međutim može vidjeti da su ta područja obitavali uglavnom Hrvati, potomci doseljenika iz Dalmacije, koji su se odazvali pozivima Venecije da nasele te, od mora napadane teritorije u 16. i 17. stoljeću. Već u mirnijim vremenima 1837., kada se obavljala revizija katastarskih karata, broj stanovnika se udvostručio. Veleposjednici su novu radnu snagu dovodili iz središnje Istre, koja više nije mogla prehranjivati povećan broj stanovnika.