Zašto "feminist" Jergović M. niti jednom nije spomenuo ime majke? Da mu ne "onečisti" tezu o odurnim Hrvatima i još goroj Hrvatskoj
Kad umru poznati i slavni, onda se poznati a neslavni uhvate pisati nekrologe. Kad bi doista slavni a tek otišli znali tko će im sve pisati nekrologe nikada ne bi htjeli otići, ako zbog ničesa, onda da piscima nekrologa simbolički pljunu u tekst, a u ova vremena, kao živi im se izbelje preko interneta. Bu! Prestravilo bi to mnogog nekrologičara (filičara) više nego da mu se umrli javi iza ponoći kao vampir. Internet je zakon, no odeš li i preko interneta nekrolog ti može napisati i Miljenko Jergović, pa čak i Ante Tomić. A od doba totalitarizama, prvo francusko-napoleonskoga, pa boljševičkoga, pa nadalje, sve do ovoga medijskoga – tko piše nekrologe, taj (straho)vlada, pa se još živima nije za igrati – nego čitati i šutjeti. Što bi i sebi preporučio – da sam pametniji. Ovako…, tko zna.
Dakle, otišao nam je Arsen. Pjevač, pjesnik, kompozitor, ili: pjesnik, kompozitor, aranžer, interpretator… Pisao, prevodio, ustvari prepjevavao, skladao, aranžirao… za sebe i druge, za filmove, serije, djecu, odrasle… Kod njega taj umjetnički “obrt“ nije bio podijeljen, specijaliziran. Sâm sam ga sebi stoga „podijelio“, pa od njega ponajprije uzeo pjesme. U pjesme, „utvaram si“, što rek'o Ćiro, razumijem se, a Arsen ih je pjevao tako da sam si još jednom „utvarao“: kako bih ih i sam mogao otpjevati. Otpjevušiti, odrecitirati. Bio je to samo san za jedan dan.
Mnoga duša, a učestalije i šuša, rasplakala se – recimo – ovih dana nad Arsenovim odlaskom. Bez ikakve dvojbe najbolje ga je, njegovo stvaralaštvo, ocijenio njegov susjed Mišo. Rekao je kako je Arsen stvarao „za svoju sektu“, pritom to navodeći kao Arsenove riječi – a on za narod. Slušajući ga uvijek sam strahovao za narodnog kralja iz šibenske kale Mišu. Hoće li nakon neke pjesme umrijeti od tuge, ili će si krenuti „rezati“ žile. I onda od tri kralja iz jedne šibenske ulice: Vice, Arsena i Miše, prva dvojica odu, a Mišo nam još hvala Bogu pjeva, a bogme dometne kratku i pametnu kao ovu. Doista, ma koliko se razni, od kojih mu većina nije ni do nožnoga prsta, trsili od Arsena načiniti zvijezdu bivše Jugoslavije, „regiona“, „ovih prostora“, kako tko voli – on to jednostavno nije bio. Za Arsena, njegovu inačicu razumijevanja i kreacije popularne umjetnosti, glazbe… bivša Jugoslavija jednostavno, nije bila spremna. On je zapravo bio samo zvijezda Zagreba. Zagreb je bio mjesto njegova stvaranja i u ponešto široj „sekti“ razumijevanja, iako su kreativci uvijek neshvaćeni, ma gdje bili. Jednostavno, Zagreb je za Arsena bio – spreman! „Zagreb i ja se volimo tajno“, pjevao je u pjesmi i pjevajući ju. Zato je, uvjeren sam, u njemu odlučio zauvijek i ostati. Ili, kako je sam govorio: „Šibenik temelj, Zagreb kao nadgradnja“.
Razni koji su mu ovih dana trpali posmrtnu poputbinu nisu toliko bedasti da ovo nisu ni znali ni uvidjeli. Trpali su politiku i na krivo mjesto i u ne-vrijeme. Mi ćemo Arsena stoga potpuno od politike ovdje osloboditi. Ako zbog ničesa, a onda stoga što politici u vrijeme odlaska čovjeka preko rijeke, poglavito umjetnika, jednostavno nema mjesta. Takav je taj i zagrebački moral i običaj. Stoljeća su pred živima za razmatranja Arsenova djela, pa i političke orijentacije. Čovjek Arsen je previsoko otišao, a da bi ga duhovni patuljci mogli dotaknuti, kamo li još uzdići. Ne će moći, kratke su im noge, još kraća pamet, još ružnije namjere. Osim što je bio izniman kreativac bio je i sasvim običan, reklo bi se, normalan, abnormalno normalan čovjek. Halabuka koju su stvorili mediji, naročito, HRT, potpuno je neprimjerena, nesukladna s moralom i običajima, a podjednako sa životom i Arsenovim djelom. Djeluje grozno, ustvari čisto maroderski predizborno: kad je uzalud odsvirao svoje „Crno bijeli svijet“, neka kampanju ponese „Arsen s onoga svijeta“. Strava i užas. Mora da mu je gore mučno.
Kad je odlazio pjevački car iz iste šibenske ulice kraljeva pjesme nije dobio ni stotinku takve pozornosti. A bio je car Vice prva prava hrvatska zvijezda, koji je čak tri puta umro. Prvi puta živ zakopan i zabranjeno mu dvadeset godina pjevati. Drugi puta kad je završio u bolnici i ustvari samo vegetirao i treći kad je doista otišao. Sad tek uviđam: bilo je tako dobro. Jer kad odavde ode bilo tko, car il' prosjak, ništa se ne mijenja. I dalje „mirno teku rijeke/ mirno žita šume/ svjetlo njiše misli/ misli njišu šume…
Jergović maroderski pelješi Arsenov život i djelo
I bilo bi tako, kad bi Miljenko Jergović pustio običnog čovjeka Arsena na miru poslije smrti. Ali ne, on se sada Jergoviću čini kao moćno oružje u obračunu s Hrvatima i Hrvatskom. S njim će on njih udariti ovako: „Arsen Dedić bio je u posljednjih dvadeset i pet godina veoma usamljen u hrvatskom svemiru. I on je svakoga trenutka vrlo jasno osjećao i artikulirao svoju usamljenost. Voljeli su ga, o da!, jako su ga voljeli, ali je ta ljubav bila vrlo ograničenih dosega, uvjetovana Arsenovom spremnošću da zaboravi tko mu je bio otac i kako se zvao, kao i da zaboravi cijeli svoj život prije 1990. Njemu je bilo dopušteno da postane ekskluzivni Hrvat – jer svi koji žive u Hrvatskoj su, znamo to već, Hrvati, i ništa drugo osim Hrvati – i ne bi ga se dalje ništa pitalo, e samo da je prihvatio njihov uvjet. Ali njemu Bog nije dao da zaboravlja, i nije ništa zaboravio, ni oca, ni očevo ime, ni prošlost.“ (Miljenko Jergović: Esej o usamljeniku u hrvatskom svemiru, JL, 2. 8. 2015.).
Može li se više i opakije strvinariti po Hrvatskoj od ovoga, zlorabiti slavnoga umrloga, može li se više izmišljati i lagati… Pritom se Miljenko Jergović još pravi pametan, ta on je i književnik, pa ne će napisati „Arsen Dedić Srbin“, već će tanano spominjati ime mu oca – kao da svi znaju kako je riječ o ocu Jovanu. Usput, imena ne znače nužno i etničku pripadnost; Dušana Hrvata i ohoho, a Srbin Tomislav je i četnički vojvoda i srpski predsjednik, Ivica podpredsjednik vlade… Potpuno sam siguran kako većina iz šire i uže („sektaške“) Arsenove publike pojma nije do ovih dana imala kakvo mu je ime oca, kamo li brata, za majku ni danas ne znaju. Znali su za Gabi, sin Matija je zaslužio svoje umjetničko ime. Nisu čuli za prvu ženu mu i kćer Sandru. Ali ne će „feminist“ Jergović M. pritom niti jednom spomenuti ime majke. Ona bi mu „onečistila“ tezu o odurnim Hrvatima i još goroj Hrvatskoj, jerbo je rodila i (su)odgojila Arsena. Nje u Jergovićevom „romanu“ nema. Izbačeni „lik“, pa izgleda kao da je otac Arsenu bio ujedno i majka. Od svega ovoga što ovdje moram pisati, gadim se samome sebi, hvata me mučnina, no ne mogu dopustiti, a tko može neka pušta, da prođe Jegovićeva gnusni esej kako su gadovi Hrvati, eto, držali Arsena, najblaže u kućnom pritvoru, sve ove njegove protekle godine, ciglih sedamdeset i osam, a najmanje zadnjih dvadeset i pet.
A on je stvarao i stvarao, Hrvati su mu se pritom lažno i licemjerno, „da!“, divili. Kakav montažer izmišljotina i laži. Osim što je svjesno i slobodno odabrao Zagreb za svoj ljudski i stvaralački dom, poznajući pritom sve njegove mane i prednosti, Arsen je u svakome trenutku mogao napustiti taj „pritvor“ i otići „vlakom prema istoku“, ali on je putovao „vlakom prema jugu“. Putovao je i prema zapadu, u Italiji je crpio iskustva, družio se sa sličnima, „dovlačio“ ih u Hrvatsku, mogao pokušati i u Parizu. Vlakom prema sjeverozapadu za trajanja Jugoslavije putovali su politički i ekonomski emigranti, na stotine tisuća, najviše Hrvati. Osim života u pritvoru, uz takve licemjerne gadove kao što su „svi Hrvati“ tumači nam taj čak i jednu njegovu pjesmu u kojoj Arsen pjeva, dvoji, o „domu i domovini“, i primitivno nam objašnjava „što je pjesnik htio reći“. Evo navoda iz Jergovićeva eseja:
“Četiri distiha, naslova “Dom bez domovine”:
Ovdje traju od davnine
domovi bez domovine
Trulo sunce sine ponad
doma mog bez domovine
U varošu i sad gine
i moj dom bez domovine
Jer moje je rodno mjesto
slatki dom bez domovine“
A sad neka lokalni semiotičari, lažno rasplakani i rastuženi nad Arsenovom smrću, dokonaju i dokuče što bi to bio dom bez domovine i zašto se pjesnik iz Haulikove odvažio napisati ovakvu autoidentifikacijsku pjesmu. I što bi trebalo značiti kada se kaže ovdje traju bez davnine domovi bez domovine? I zašto jednima nije dano da se u svome domu osjećaju kao u domovini? Zašto jedni imena svojih očeva izvikuju, a drugi tek šapuću? Je li problem u očevima ili je problem u njihovim imenima?“
Eto zašto je poezija skoro izumrla, malo ih ju piše, a još manje čita, međutim još uvijek se nađe onih koji bi nam protumačili „što je pjesnik htio reći“, koji tupani nikada, baš nikada, ne će shvatiti da počesto ni sam pjesnik ne zna što je tada, kad je pjesmu spjevao – „htio reći“. I kad ju oni protumače – ode pjesma, dotuku ju, osuši se… Inače u ovim Arsenovim stihovima ne vidim niti jedno od onih pitanja-tvrdnji koje je u novine metnuo M. Jergović. Uostalom oni koji ostanu doma domovini, kakva bila da bila, bilo je il' ne bilo… mogu domovinu svašta pitati, s njom i o njoj plakati, srditi se na nju… Tako su i dosad pjevali pjesnici. Znam i kako oni koji su, kažu, u oklopljenom transporteru sjevernim smjerom, transporterom prema sjeveru, ostavili i svoj dom i domovinu kad im je bilo najgore, druge o domu i domovini, ali i o malo čemu, mogu podučavati. Jergović to uporno čini i nikako da razumije kako su ta Hrvatska i ti „svi Hrvati“ neobično širokogrudan narod, etnički, politički, kulturno i …onako, čisto ljudski. Ne daj se, Arsene! A ni mi iz „sekte“ te ne ćemo dati.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više