Predsjednik države mora upozoravati na moguće nepravilnosti i propuste i ne smije i ne treba se dodvoravati i pogodovati bilo komu, a pogotovo ne EU-u
U Saboru nije izglasana odluka da se u Hrvatskoj obučavaju ukrajinski vojnici, unatoč dosad neviđenom pritisku HDZ-a, vladajućih i predsjednika Vlade. Sve je strategijski i taktički razrađeno i išlo k tomu da u Saboru taj prijedlog prođe. Za to je trebala 101 ruka zastupnika, odnosno 101 glas. Nedostajala su im 4 glasa. Ipak se svi ne mogu kupiti. Ipak predsjednik Vlade Plenković ne može što hoće. Umjesto da sad mirno i dostojanstveno podnese poraz, on beskrupulozno vrijeđa one koji su glasovali protiv. To je u najmanju ruku neprimjereno i nedostojno predsjednika Vlade, koji se fura na europske vrijednosti i demokraciju. Izgubio je kompas i u silnoj ljutnji i povrijeđenosti, njegov ego ne može podnijeti ovaj poraz.
Do svega toga, po meni, nije trebalo ni doći. Mogli su se oba predsjednika, predsjednik države i predsjednik Vlade o tomu mirno dogovoriti, uvažavajući mišljenje jedne i druge strane. Po svemu sudeći taj dogovor je bio nemoguć, jer se njih dvojica ni o čemu ne mogu dogovoriti, što nije dobro ni za koga, naročito za državu i nacionalnu sigurnost. Osim toga, takav način njihova odnosa stvara lošu sliku o nama u Europi i u svijetu.
Treba li za ovaj slučaj tražiti krivca, taj se ne će naći u Saboru, već u Vladi. To je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, koji je olako u Bruxellesu obećao obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Vjerojatno to nije napravio na svoju ruku. Ukoliko je onda je njegova krivnja apsolutna. Gurnuo se čovjek među velike i htio postati velik. Nije to prva stvar koju je taj genijalac napravio. Sad je valjda i predsjedniku Vlade jasno, koliko tko vrijedi u njegovu timu i koga bi trebao pod hitno smijeniti. Nije to pitanje taštine, kontinuiteta, samoprocjene, istančanih radara, već čista pragma. Ne možeš uporno nekoga braniti i držati na određenoj funkciji bez dovoljno znanja, sposobnosti, vještina, kompetencija i kompeticija. Prozivati one koji su glasovali protiv u ovom slučaju, povezivati ih s Putinom, nazivati ih rusofilima, orjunašima i svim ostalim nebuloznim pogrdnim nazivima je krajnje neprimjereno, neprihvatljivo, bezobrazno i nedemokratski. Ljudi imaju pravo na svoje mišljenje i opredjeljenje. Mi živimo u slobodnoj, suverenoj, neovisnoj i demokratskoj državi, kako god to nekome izgledalo i činilo se.
Ne složiti se s obukom ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, nikako ne znači da nismo uz Ukrajinu u ovom nemilosrdnom i osvajačkom ratu. Na puno načina smo dosad pokazali svoju solidarnost s Ukrajinom. Kad je vojska u pitanju, onda se na to gleda drugačije. Miješanje u stranu vojsku bi nam moglo donijeti neželjene posljedice i moglo bi nas direktno uvući u ratni sukob između Rusije i Ukrajine. Mi smo članica NATO-a i u skladu s tim se moramo ponašati. Osim toga zna se tko je vrhovni zapovjednik vojske. On odlučuje o pitanjima u kojima je naša vojska uključena. Tako je po ustavu, koji još uvijek vrijedi. Kad promjene ustav, onda će moći stranački odlučivati o vojnim pitanjima, ukoliko to bude regulirano tako.
Uostalom, to s odlukom o obuci ukrajinske vojske u nas otišlo je predaleko. Više to nije bilo pitanje pomoći Ukrajini, nego borba između dva politička brda, odnosno, između predsjednika države i predsjednika vlade. Predsjednik države mora čuvati ustav i zakone. Predsjednik države mora upozoravati na eventualne nepravilnosti i propuste. Predsjednik države se ne mora i ne treba nikome ulizivati i priklanjati, naročito ne EU-u. Ne mora to raditi niti predsjednik Vlade. Plenković to ipak čini, iz sebi znanih i potrebnih razloga. Bilo kako bilo, zastupnici su pokazali da imaju moć odlučivanja i da se ponašaju u skladu s općim mišljenjem građana, prema anketama. Oni koji su odlučivali pod pritiskom ili za neke beneficije i protuusluge, neka žive s tom spoznajom. Oni su zapravo izdali svoje glasače, bez obzira na kojoj su strani opozicije, lijevo ili desno.
Ipak nije sve tako crno, kako se čini. HDZ nije zagospodario cijelom Hrvatskom. HDZ nema dvotrećinsku većinu u Saboru. Nismo jednopartijska država, iako nismo daleko od toga. Ne kaže se uzalud: “Ne pada snijeg, da zabijeli brijeg, već da zvijeri pokažu svoje tragove”. U ovom slučaju mnogi su pokazali svoje tragove. Pokazali su svoju vjerodostojnost, odanost i prilagodljivost.
Bilo je mučno gledati i slušati raspravu o ovom pitanju u Saboru. Vikalo se, urlalo, vrijeđalo i govorilo ispod dostojanstva tog doma i čovjeka. Vidjelo se kako tko diše i kako se bori za svoj ostanak i opstanak. Degutantno je bilo slušati pojedince kako se obrušavaju na one koji su se izjasnili kako ne će glasati za obuku ukrajinskih vojnika u nas. Toliko primitivizma i prostaštva nema niti na stočarskom sajmu, u nekoj zabiti. Tu su se naročito isticali žetončići i članovi političkih stranaka koji su daleko ispod izbornog praga, koji nikad više ne će vidjeti Sabor ukoliko se ne prilijepe uz HDZ i ne omile predsjedniku Vlade.
Unatoč svega predsjednik Vlade je pametan čovjek i zna s kim ima posla. Ne bi s njima niti sjeo za isti stol, niti bio pod istim krovom da ne mora, radi svog opstanka i ostanka. On je mislio da može što hoće. Pokazalo se da to baš i nije tako. To bi nas trebalo veseliti i davati nam nadu i vjeru u demokraciju i slobodu, slobodu mišljenja, govora i djelovanja. Međutim, to što se događalo oko ovog slučaja ostavlja gorak okus i spoznaju kako nas vozaju, kako se igraju s nama, omalovažavaju nas i pokušavaju žedne prevesti preko vode, sijući strah i plašeći nas s nama samima. Za drugo niti nismo. Mi smo ih birali. Mi ih plaćamo. Mi ćemo ih opet birati. To je svojevrsni hrvatski sindrom, kojeg se možemo ili ne ćemo riješiti.
