Napadnut sam od neojugoslavenskih i nekomunističkih krugova u Rijeci
Prema medijskim izvješćima (Hina i Novi list) u Rijeci je 26. kolovoza održana konferencija za medije, na kojoj se, između ostalog, govorilo i o fizičkom napadu na mene, koji se dogodio tijekom prosvjeda protiv intendanta HNK Olivera Frljića. Predsjednik riječkih dragovoljaca Mile Biondić, kako su prenijeli mediji, istaknuo je da se radilo o „planiranom napadu na umirovljenog diplomata i novinara Antuna Babića“. Hinino izvješće prenijeli su i neki poznati portali. Na žalost u tim izvješćima prenesena je i navodna izjava PU primorsko-goranske „kako se dogodio samo manji incident u kojem su sudjelovala dvojica sudionika prosvjeda, te da je utvrđeno kako je riječ o nesporazumu među njima, te da nitko od njih nije podnio prekršajne prijave policiji“.
Ovdje kategorično odbacijem da je bila riječ o bilo kakvom nesporazumu s moje strane. Bio sam žestoko napadnut s leđa i iznenada. Udarac po ruci u kojoj sam držao fotoaparat bio je izuzetno jak, pa sam tijekom cijele večeri i noći osjećao bol. Napadač se nije s tim zadovoljio nego je, kako su registrirali drugi fotoreporteri, nastavio s pokušajima da me dodatno udari, urlajući da sam ja provokator. Daleko više od boli koju je izazvao iznenadni fizički napad, boljela me duša što sam takav divljački napad doživio u samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj državi nedaleko Gradske vjećnice grada čiji vlastodršci ne propuste niti jednu priliku istaknuti kako se radi o posebno tolerantnom i multikulturalnom gradu, u kojem nema diskriminacije prema bilo kome.
Prije povratka u Hrvatsku 1990. godine živio sam više od dvadeset godina u Melbourneu (Australija) koji je vjerojatno najmultikulturalniji grad u svijetu, s preko dvjesto etničkih skupina. Kroz to vrijeme bio sam suorganizator i jedan od govornika na brojnim velikim prosvjedima hrvatskih iseljenika, ispred parlamenta države Victorije, protiv komunističke Jugoslavije. Ne samo da me nitko nikada nije napao u tom gradu, nego je policija uvijek bila nazočna u funkciji zaštite svih prosvjednika, što, na žalost, nije bio slučaj u Rijeci na prosvjedu 23. kolovoza 2015. godine.
Nakon što je jedan simpatičan policajac, koji je bio u blizini događaja, nakon napada na mene uzeo moje podatke (ne znam što je kasnije bilo s napadačem), rekao sam mu u velikoj ljutnji da ću podnijeti kaznenu prijavu. U utorak ujutro 25. kolovoza nazvao me je policajac (ime za sada nije potrebno objavljivati) koji je od mene uzeo izjavu i rekao mi sljedeće: Gospodine Babić, šef mi je rekao da Vas nazovem i kažem da možete podnijeti kaznenu prijavu protiv napadača. Odgovorio sam kako imam previše vrlo velikih obiteljskih problema i da se ne želim natezati na sudovima. Bilo bi mi to ispod svakog dostojanstva. Međutim, izražavam veliko žaljenje što PU Primorsko-goranska nije sama podnijela kaznenu prijavu, kao što to policija u Hrvatskoj čini kad je netko napadnut iz projugoslavenskih, prokomunističkih ili tzv. liberalnih skupina u Hrvatskoj.
Sve što ovom prigodom tražim je da PU Primorsko-goranska objavi ime i prezime osobe koja me je smišljeno i planirano fizički napala. Ako je istina da se radilo o nesporazumu s njegove strane, držim kako je to moguće ispraviti samo na taj način da se ta osoba, čije podatke policija ima, meni javno, pod punim imenom i prezimenom, ispriča. Ako to učini, ja ću ju otvorena srca prihvatiti i zaboraviti da se taj napad na mene dogodio.
Za one koji postavljaju pitanje jesam li novinar i član Hrvatskog novinarskog društva imam sljedeći odgovor. U Australiji sam preko petnaest godina bio glavni urednik hrvatskih novina Hrvatska istina i Hrvatska sloboda. Kroz cijelo to vrijeme bio sam i član Australskoga udruženja novinara. Osim što pišem političke komentare i izvješća za portale u Hrvatskoj, u zadnje dvije godine redovno pišem izvješća i za hrvatske tjedne novine u Australiji (Sydneyu) BokaCroPress. Potrebno je naglasiti da u Hrvatskoj, kao i drugim državama svijeta, nisu svi novinari članovi novinarskog udruženja, osim možda u Sjevernoj Koreji i na Kubi. Držim kako bi bilo vrlo opasno svako razmišljanje da bilo tko ima pravo fizički napadati fotoreportera ili novinara koji radi svoj posao, a koji nije član nekoga novinarskog udruženja te da policija u tom slučaju nije dužna podnijeti kaznenu prijavu protiv napadača.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više